SVE JE SAMO POLITIKA

piše: Gordana Knežević
Svijet je više nego paradoksalan … ali  time ne otkrivam ništa novo! Ovih dana smo “bombardirani” likvidacijom …kako se je to voljelo  nazivati … svjetski poznatog teroriste,  koji je već davno prestao biti osoba, a postao prije svega sinonim za ideju. Kako se navodi … čini se da je bio i nenaoružan, a  iznosi se i jedna “bitna” činjenica …a taj podatak je možda i bitniji nego što mislite …pružao je otpor! Sigurno,  to je dovoljno za opravdanje američke politike i u konkretnom slučaju opravdanje akcije gdje su svjetski “osloboditeljii” imali povjesni i moralni zadatak osloboditi svijet od poznatog terorista,  na taj način da su ga na licu mjesta likvidirali nenaoruzanog …ne uhitili već smaknuli!
I kako je to moguće? Ja tu zapravo ništa ne shvaćam? Ili shvaćam predobro? Da  se međunarodni zakon o ratnim zločinima tumači dvojako, ovisno o kome se radi…za neke je nešto zločin, dok je za druge to borba za “svjetski mir”…
I ovo smaknuće dolazi u  dobro vrijeme …naročito za Ameriku …ne prije niti poslije, jer ne sumnjam da je ova akcija mogla biti izvedena bilo kada i bilo gdje …bit je samo u povlačenju figurica …
Ovih se je dana moralo paziti i da se ne pokvari kraljevsko vjenčanje, a za svijet je to sklapanje braka bilo doista od nepobitne važnosti, jer bi još uvijek trebali vjerovati u bajke….ili iluzije … u koje najmanje vjeruju sami protagonisti, jer su samo dio scenarija, jedne velike globalne “sapunice”. Poslije “bajke” bačeni ste ubrzo u realnost smaknuća gdje vam je bilo sugerirano da se opet morate veseliti …prvo vjenčanju, a zatim likvidaciji….
A ta likvidacija ne znači kraj ničega, već naprotiv početak nečega, a koji ne obećava ništa dobro,  naročito  ne kada dolazi od konkretne akcije američke vojske. O nekom prekršaju međunarodnog prava nema niti govora, jer ipak se radi o Americi čiji je predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir!
U nekim stranim medijima puno se  i špekuliralo o postojanju, odnosno nepostojanju likvidiranog …I meni je sve moguće  …sve je prihvatljivo kada se radi o kojekakvim vrhunskim političkim režijama….kao i početak svakoga rata, izvinjavam se na pogrešnoj formulaciji …mislila sam govoriti o osloboditeljskim akcijama, takav  je barem i službeni naziv za širenje mira u svijetu …
Ja osobno ne osjećam taj mir …već širenje straha i nemoći …u svijetu …u svima, pa tako i u nama …
I gdje se tu nalazi Hrvatska? Mi? Da li je uopće moguće pružiti bilo kakav otpor? Sigurno je da je postojao i postoji scenarij i za nas …samo smo dio globalnog plana …iako ja po prirodi ne vjerujem u fatalizam. Bilo bi više nego fatalno kada bismo ostali samo promatrači, jer u velikoj  mašineriji jedan kotačić može promijeniti ritam i ne aludiram da bismo mi trebali biti nužno taj kotačić …netko bi mogao biti …ili netko bi morao biti. U  tom globalnom scenariju kojega jako dobro shvaćaju, ali i prihvaćaju i igraju jako dobro i naše “sitne ribe”,  sada nam je već svima jasno da naši političari sprovode samo politiku, a sve u svrhu da bi se dobro ukomponirali u scenarij, a tu doista nema nikakovog značaja vaša dobrobit ili blagostanje. Dobrobit je njima, a blagostanje samo njihovo. Što prije shvatimo i prije svega prihvatimo jasne činjenice postoji više šansi za promjene …poremetiti ustaljeni ritam, a i to bi bilo dobro za početak i nemojte misliti da bi bilo nebitno ili nedovoljno, jer više takovih početaka značila bi nada…a sve počinje s nadom i ne završava s njom, jer ona pokreće život, a samim time donosi i  toliko željene promjene.
Ovih dana dešavaju se neki čudni fenomeni povratka u prošlost, izvlačenjem nekih starih i prepotopnih likova. Nakon mojeg prošlotjednom proputovanju nekim državama EU-e, konkretno kroz Austriju i Mađarsku,  jedino mogu konstatirati da je Austrija ostala ono što je bila, kao i Mađarska.  Mislim da me predobro shvaćate što želim reći, jer nekih bitnih promjena nema, osim što sam na ranojutarnjem doručku u jednom mađarskom pansionu slušala rusku koračnicu zbora Crvene Armije. Pretpostavljam da je riječ samo o svojevrsnom buntu…razočarenju na postojeće stanje.
I na ovom našem prostoru ovih dana takodjer izvlače se neki likovi iz prošlosti, a ja bih ih nekako voljela zaobići i bez puno razmišljanja ostaviti neka počivaju …kao i svih ovih godina, te da se njima bave samo povjesničari.
Volim gledati naprijed u neka nova vremena, u neke nove ideje, jer i naše vrijeme je sasvim drugačije i traži neke nove ljude neopterećene prošlošću, a još manje podložne imitaciji.
Imitacija ne vodi ka napretku, već samo lošoj i iskrivljenoj slici originala, a još ako je i original imao puno nedostataka što tek mozemo očekivati od imitacije? Stoga,  ne ostajem impresionirana tim novim retro fenomenom …smatram to više kao jednom vrstom trenutne mode, način grupiranja u nešto vrlo nejasno i neodređeno i čini se da su odjedanput svi postali i politolozi. Dobro je da se ljudi interesiraju za politiku, ali kao i u svakoj materiji neophodno je baratati i osnovnim pojmovima i možda ne tražiti nužno spas u nekim starim sistemima, koji su kao istrošeni bili zamjenjeni drugima.
I što bi sada trebalo? Ponovno vratiti se na staro?  I što bi to bilo staro? Nije li povratak na prošlo samo izgovor za pomanjkanje novih ideja?
Sigurna sam da novih ideja ima…kao i novih ljudi koji bi ih bili sposobni i sprovesti.  Jedino što ne bih voljela misliti da će biti ponovno nadglasani od strane primitivizma i nečijih bolesnih ambicija.
A bolesne ambicije mogu biti samo osobne i mogu razboljeti čitavu jednu naciju. I nemaju veze s idealizmom koji stremi općem pokretanju i promjenama postojećeg …i vrlo, vrlo bolesnog ….