OVCE, ŽABE I MAGARCI

piše: Gordana Sever

Svijet su mijenjali čudaci koji su uprkos svemu i svima vjerovali da ništa nije nepromjenjivo, niti da loše mora ostati loše, te da ne može postati bolje..
Pitam Vas zašto bi Hrvatska bila izuzetak? Mislite da nema dovoljan broj “čudaka” koji su vjerovali i nastavljaju vjerovati unutar njezinih granica, a koliko nas je i izvan? I ne mozete niti shvatiti koliko je ljubavi u nama, koliko zelje i volje u svakodnevnim kontaktima dokazivati i pričati priču o Hrvatskoj …onoj pravoj sa onim pravim ljudima, ne ovima koji su je izranjavali i nametnuli svoje divljaštvo i plemenske običaje, i bacili unazad u neka mračna vremena daleko od civilizacije …ili mislite da se civilizacija mjeri hrpom betona, neukusnim i skupim građevinama? I kažem Vam da je stvar momenta, pravog trenutka kada se više ne može ostati živjeti u mraku i strahu, jer i sam strah postaje nebitan kada postajemo željni svjetlosti.
Ta zelja u nama svakim je danom sve jača i što nas vise bacaju u mrak i što nam više žele usaditi strah i što nam više žele usaditi nemoć, bespomoćnost …ipak zaboravljaju ljude …”čudake” koji ne prihvaćaju teror, ne prihvaćaju poniženje, imaju ideju i vjeruju u cilj.
A cilj je svjetlost …i jači su iako ih je manje, jer su vođeni čistim osjećajima i strašču …i prkosom i snovima u koje vjeruju da jednoga dana mogu postati naša stvarnost.
Pred sobom imaju ljudske kreature koji su vjerovali samo u novac i moć i pohlepu. I toliko ih je više nepodnošljivo slušati i gledati, jer već su davno razotkriveni da svaki pogled na njih već ubija strah. Želimo samo ne gledati ih više, ne slušati …i nema želje za osvetom, jer osveta je karakteristika primitivnih ljudi, a mi to nismo. Želimo samo da odu, vrate se tamo odakle su i došli, zauzeli naša mjesta i gradove …neka čine ono što najbolje znaju, recimo …čupanje korova, nabijanje motikom.
Želim govoriti i pisati hrvatski, ne iskrivljeni dijalekt koji se želi nametnuti možda i kao službeno pismo. Želim otvoriti TV i slušati ljude koji se bave javnim zvanjima, političarima, novinarima, ekonomistima i ostalima …kao prvo želim ih razumjeti tako da znaju jasno i razgovjetno govoriti hrvatski sa pravilnim naglaskom …i to bi trebao biti preduvijet istupanja u javnim medijima, a na kraju želim čuti i da ono što govore ima smisla.
I mislim da ne tražim puno …sve su to samo prve, ali bitne naznake civillizacije …ne ove pobrkane u kojoj su Vam mahali ispred nosa sa skupim satovima, skupim firmiranim torbama , otetim umjetninama i stvarali iskrivljenu sliku civilizacije mladim generacijama.
Sve to nije jednostavno ..krenuti i započeti. Predugo je trajalo i još uvijek traje …i stvar je momenta, kao što rekoh. A momenat je stigao, trenutak odluke. Želite ili ostati u mraku ili želite krenuti ka svjetlosti?
Hrvatska diplomacija na svakom koraku doživljava poraz …a kako bi drukčije? Zahvaljujući cenzuri pričaju bajke u koje više nitko ne vjeruje. Pa, valjda ste i odrasli ili još uvijek vjerujete da ćete od žabetine dobiti prelijepog princa? Žaba ostaje žaba, a o princu možete samo iluzorno sanjati, a mislim da Vam stalno podvaljuju žabe, očekujete princa ili princezu, a sve više ste u močvari, u mulju i riskirate i sami ostati u toj močvari i samo kreketati, dok vam oni njaču kao magarci.
I možda sam previše otvorena ili kritična, ali takova sam oduvijek, jer sam čudna …i to mi je baš drago. Već sam odavno odbila blejati, o oponašanju magaraca da ne govorim, a i nije mi se dopalo niti kreketati kao žaba …pa sam odabrala biti “čudna”, jer ne volim mrak i uvijek sam se osvrtala prema svjetlosti…..