piše: Slavica Jurčić
Brodski Stupnik/ – Seko ti ćeš sa mamom ići u bolnicu. Te riječi sam čula u ponedjeljak, i već taj dan idem kod mame jer u utorak ona treba rano ujutro biti u bolnici.
Moja mama Ana već određeno vrijeme ima išijas, bol od kičme se spustila u nogu i ne popušta. Prošla je sve pretrage, i mišljenje su rekli stručnjaci, ali nitko nije znao kako ukloniti bol.
Utorak u jutro moj šogor nas dovozi na hitan prijem, tamo objašnjavamo službenicu gdje idemo. Mamu smještam u kolica, ulazimo u lift i shvaćamo da on vozi do drugog kata, a mi trebamo na treći.
I tako idemo gore, pa dolje, i dolje nam se u lift pridružuje ljubazna gospođa, kaže da na treći kat vozi drugi lift, ali za njega treba ključ.
Na drugom katu bolnice nalazimo lift ali u njega ne možemo, nemamo ključ, vidimo da se drugi voze u njemu, ali mi čekamo.
Tada odlučim da nekoga zamolim da nas odvede, prva medicinska sestra koja je naišla iako ne ide liftom spremno nam vadi ključ i idemo sa njom u lift, na vrijeme stižemo i čekamo doktoricu Helenu.
Čim je stigla mamina doktorica zamolila nas je da sačekamo jer ima sastanak. Nakon pola sata, skupa s medicinskom sestrom, preuzima moju majku.
– Vi sada možete ići! – govori ona meni.
-Kuda? – pitam ja.
– Ja ostajem čekati, ne idem nikuda! – kažem ja njima i sjedam na stolicu, navikla sam čekati.
I čekala sam.
Pokušat će joj dati epiduralnu u mjesto gdje joj je upaljen živac.
Od sedam do jedanaest sati.
Nije meni to teško bilo, jer sam vidjela da su svi oni divni i pokušavaju olakšati mojoj majci.
Doktorica Helena mi daje informacije da mama treba 24 sata skrb, ne smije se sama ustrajati, treba pratnju, sada će joj fizijatar pokazati vježbe koje treba raditi.
Doktorica me vodi do mame i vidim da moja mama ima veliki osmijeh. Kaže, svi su prema njoj divni, i da javim Alenu da dođe po nas. Idemo kući!
Mami vade bromilu iz vene, polako se ustraje i pomažem joj da se obuče.
Cijelo vrijeme samo pozitivne i dobre reakcije. Svi koji su kraj nas prošli na hodniku ljubazno pozdrave. Tu se osjećam sigurno.
Doktorica Helena nas prati u lift, priča s nama o osobnim stvarima, mama je sretna. Alen nas čeka na hitnom prijemu, i pita moju mamu, svoju punicu, gdje želi sjesti.
-Samo ne na vozačko mjesto. – odgovarm mu ja, i zahvaljujem doktorici koja nam govori da pazimo na mamu.
Taj dan dok sam čekala mamu, mislim na sve one trenutke kada je moja mama pazila na nas. Dok smo ja i seka bile trudne, ona je kada smo rodile slala ručak u bolnicu, čuvala našu djecu.
Pomogla nam je da postanemo odgovorne, u nas ima povjerenja.
Sve vrijeme mi govori da joj je malo lakše, ima dobar apetit, raspoloženje se popravlja, i nadamo se da će tako ostati.
Poput pčele roje se moje misli, i smatram da ne stanu u priču, ali su tim zaslužile da ih vama napišem.
Opća bolnica Josip Benčević u Slavonskom Brodu, ima divne ljude, divno osoblje koje svaki dan skrbi o svojim pacijentima.
Ovim putem im želim zahvaliti, jer su u našim očima veliki ljudi za velika djela.
U antičko doba zahvalnost se tumačila kao vrlina i bila je povezana s pravdom, izvor ( Wikipedija).