Tomislavgrad II. dio
tekst i foto: Marijana Šundov
Dana, 30.11.2021. – Duvanjsko polje spominje se 925. godine kao mjesto epskog događaja – krunjenja prvog hrvatskog kralja Tomislava.
Međutim nema povijesnih izvora o samom događaju. Pri tome naravno mislim na materijalne dokaze poput kamenih ulomaka i epitafa, koji su nam iz duboke tame srednjovjekovne povijesti iznijeli na svjetlo dana imena nekih hrvatskih vladara poput kneza Branimira ili kraljice Jelene.
Drugi značajni izvori ovog doba su spisi poput pisama, zakona ili darovnica koje su sami vladari pisali ili primali. E, ovdje imamo više sreće iako nije riječ o samoj krunidbi nego imenu i tituli vladara.
Spomen Tomislava kao kralja nalazi se u pismu pape Ivana X. – kojim je 925. godine sazvan Prvi splitski crkveni sabor. Prijepis pisma nalazi se u dodatku kronike Historia Salonitana, u kojoj je splitski arhiđakon Toma opisao povijest salonitanske i splitske Crkve od rimskog doba do 1266. godine. Sam autor Toma Arhiđakon piše kako je njegovo djelo nastalo „dijelom na temelju pisane građe, a dijelom na tradiciji i domišljanju“.
Međutim, historiografija, ta čudesna znanost čiji je zadatak prikupljati i stalno (re)interpretirati povijesne činjenice, s pravom drži kako je ovdje kod Historia Salonitana ipak riječ o najboljem povijesnom djelu toga vremena.
Tako je sazivajući Splitski sabor 925. godine, papa Ivan X. uputio gore spomenuto pismo „dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, uzvišenom vojvodi Humljana, i prepoštovanom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu svete salonitanske crkve i svim podložnim biskupima, kao i svim županima i svim svećenicima i svemu narodu, koji živi u Sklavoniji i Dalmaciji“.
U spomenutom pismu vidimo kako papa Ivan X. razlikuje vladarski naslov kralja Tomislava od onoga zahumskog kneza Mihajla Viševića. Zahumski knez Mihajlo politički je podložan hrvatskom kralju Tomislavu, a tome u prilog govori se i u djelu bizantskog cara Konstantina „O upravljanju Carstvom“, koji je Zahumlje uključio u granice hrvatske države.
Sam Konstantin ne spominje kralja Tomislava, ali spominje veliku pobjedu hrvatske vojske nad Bugarima. Car povjesničar, pored ostalog, piše kako „krštena Hrvatska postavlja do 60.000 konjaništva, a do 100.000 pješaštva i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama imaju po 40, na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi.“ Sagene i kondure su brodovi. Velika je to sila, a tadašnja Hrvatska je saveznica Bizanta pa je dobro navesti njezinu snagu. Međutim ne treba navoditi ime vladara, kojeg papa naziva kraljem, jer bizantski car smatra sebe nasljednikom rimskih careva pa tako jedini on može dodjeljivati titule.
Ignoriranje i umanjivanje pojedinih činjenica, a preglašavanje drugih odlika je svake politike do danas. Još je francuski prosvjetitelj Voltaire rekao kako je politika vještina da se laže u pravi čas. A, danas, u uvjetima globalne pandemije COVID-a 19 mnogi političari su zaboravili kako narod treba voditi, a ne zavoditi.
Uglavnom, Papino pismo potvrđuje kako je hrvatski vladar Tomislav, kralj, jer papinski kancelari uvijek su pazili i dan danas paze kako će osloviti vladara, a to je onom titulom koju on stvarno ima.
Ljetopis popa Dukljanina navodi krunidbu Budimira na polju Dalmi. Pojedini povjesničari, kojima nije sporan sam događaj poput Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Vjekoslava Klaića i Ferde Šišića smatraju kako se ispod imena Budimir krije Tomislav jer velikaši tada imaju više imena.
Krunjenje kralja Tomislava je po nekim povjesničarima više stvar predaje nego činjenica međutim sam vladar Tomislav ma kakvu imao titulu „dux“ ili „rex“, nije sporan. Povjesno su dokazane njegove pobjede nad Bugarima i Mađarima te ujedinjenje hrvatskih krajeva. Bugari, pod vodstvom Alogobotura poraženi su negdje u porječju Vrbasa.
Dva pečata bizantskih careva iz Tomislavova doba, pronađena su iznad Podgradine pokraj Buškog jezera, znači jako blizu Duvanjskog polja. Postoji mišljenje da su pečati odnosno pošiljke koje su pečatili poslani hrvatskom vladaru. Pored toga splitski nadbiskup je 925. godine postao metropolit Hrvatskoga Kraljevstva što je jako pouzdan dokaz da je vladar toga kraljevstva – Tomislav, u kontroli sjedište tog nadbiskupa, inače mu ne bi dopustio obnašanje ove funkcije.
Hrvatski umjetnici – književnici, kipari, slikari, pjesnici i drugi u svojim djelima odali su počast Tomislavu. Ni kralj Tomislav ni njegova krunidba njima, koji izražavaju dušu naroda, nije sporan.
I za sam narod nema dvojbe – Tomislav je veliki, junački vladar, pobjednik u bitkama i prvi hrvatski kralj. Danas rijetko koji grad u Hrvatskoj, a i susjednoj Bosni i Hercegovini gdje žive Hrvati, nema ulicu, spomen ploču ili spomenik kralju Tomislavu.
I u Tomislavgradu, naravno, ima brončani spomenik kralju Tomislavu, djelo autora Vinka Bagarića. Kralj Tomislav zabodenim mačem u zemlju, koji drži odlučno objema rukama, šalje poruku mira. Tu kod spomenika kralju Tomislavu je i spomenik poginulim hrvatskim braniteljima.
Za obljetnicu krunjenja kralja Tomislava i to onu okruglu tisućitu veže se početak gradnje crkve u Tomislavgradu, jedne od najpoznatijih građevina ovog gradića. U vremenima iza Prvog svjetskog rata kako se bližila godišnjica bio je osnovan Odbor za izgradnju spomen-svetišta, a pokroviteljstva se prihvatio zagrebački nadbiskup dr. Ante Bauer. Od strane odbora upućen je proglas hrvatskom narodu da svatko pridonese „svoj darak na uspomenu naše narodne slave i moći“. I ljudi su se odazvali.
Temelji crkve blagoslovljeni su 1924., a ozbiljniji radovi po nacrtima zagrebačkog profesora i arhitekta Stjepana Podhorskog nastavljeni su 1925. Sam Stjepan Pohorski za svoj rad i nadzor gradnje nije tražio nikakav novac. Konačno godine 1940. crkva je blagoslovljena i posvećena Nikoli Taveliću, prvom hrvatskom kanoniziranom svecu, franjevcu i mučeniku. Vremena Drugog svjetskog rata 1944. donijela su velika oštećenja crkve prilikom bombardiranja – uništena je kupola, oštećen zvonik, zidovi. Crkva se desetljećima poslije obnavljala, a konačni sjaj joj vratiše sami Tomislavgrađani.
Mnogi od njih uglavnom muškarci su „trbuhom za kruhom“ 60-tih i 70-tih godina prošlog stoljeća otišli u zapadne zemlje uglavnom tadašnju Zapadnu Njemačku. Otišli su s namjerom povratka privremeno – sezonski. U prilog tome svjedoči i sama riječ “gastarbajter” od njemačke riječi “Gastarbeiter” doslovnog značenja gostujući radnik ili radnik gost.
Otišli su mnogi Duvnjaci, teško su radili, slali su novce svojim obiteljima. Niknule su mnoge lijepe kuće. Međutim, nisu zaboravili rodni kraj ni svoju crkvu. Slali su novce i za uređenje samog kraja, te obnovu crkve. Pored ostalog, dograđena je kupola, obnovljen je krov, nabavljena su i dva zvona, na zvoniku je ugrađen sat. Posebnu ljepotu crkvi daju vrata s dva velika reljefna lika. Naravno radi se o kralju Tomislavu i svetom Nikoli Taveliću. Uređena je unutrašnjost crkve.
Ne tako davno bila sam u ovoj predivnoj crkvi na vjenčanju mog rođaka. Povijest se ponavlja, mnogi moji rođaci slično kao i njihovi očevi ponovo u potrazi za boljim životom otišli su iz Tomislavgrada u zapadne zemlje. Međutim za razliku od svojih očeva uz hrvatsku putovnicu oni su građani Europske unije, nisu gastarbajteri. Otišle su cijele obitelji, a ne samo muškarci. Mnogi od njih, čemu sam i sama svjedočila su se ipak odlučili vjenčati u rodnom kraju i ovoj predivnoj crkvi u koju je ugrađeno mnogo ljubavi i ponosa. Ja to držim zalogom i obećanjem kako će se jednog dana ipak vratiti.
Vratimo se mi Tomislavgradu i njegovoj povijesti poslije kralja Tomislava. Narednih 400 godina ovaj kraj je u sklopu hrvatske države kao dobro kuće Trpimirovića. Godine 1325. Tomislavgrad sa širim područjem postaje dio Bosne kojom vladaju Kotromanići sve do pada Bosne pod Osmanlije 1463. Domaći plemići oni koji nisu poginuli u borbi, bježe na Zapad, a neki mijenjaju vjeru u žargonu „turče se“. Duvno postaje dio Bosanskog Pašaluka kao siromašna varošica Županj-potok. Ostao je zapis turskog putopisca s kraja 16. stoljeća „ Županj-potok malo mjesto ali gusto naseljeno. Ima oko 100 kuća, a sela oko 1000 dimova. Sudi imotski kadija. Nema drugog upravitelja“.
Početkom 17. stoljeća dokumenti vezano za ovaj kraj spominju Mijata Tomića i njegovu hajdučku družinu. Prema zapisu na turskom jeziku koji se čuva u franjevačkom samostanu u Zaostrogu „neki razbojnici“ napali su pokraj Konjica trgovce iz „Bosna-saraja“, koji su se vraćali iz „primorskih strana“, a ubili su tri čovjeka, a robu i novac odnijeli. Za nedjelo je optužen Mijat Tomić, a zaostroški fratri optuženi su da čuvaju oteto blago. Izvršena je premetačina samostana, u kojoj nije ništa pronađeno. I drugi dokument iz 1641. sačuvan u istom samostanu spominje Mijata koji navodno boravi u samostanu. I ovaj put ništa nije nađeno kako potvrđuje turski dokument.
Mijat Tomić, povijesna je osoba, rođen je u selu duvanjskog kraja Gornji Brišnjik, kao mladić radio je kod bega Kopčića. Narodna predaja kaže kako mu je Suzica kadija oteo djedovinu livadu Jabuku. Kada nije bilo pravde od osmanske vlasti Mijat je sebi dodjeljuje sam, ubio je kadiju i otišao u Vran planinu. Mletački dokumenti iz tog vremena spominju Mijatovu družinu koja broji od 20 do 40 hajduka u Vran planini. Narodna predaja prenosi sjećanje na njegovu ljudskost i pomaganje siromasima. Mijat Tomić poginuo je 1642., a navodno ga je izdao kum Ilija Bobovac. Interesantno je kako Mijat Tomić ne bježi iz zemlje nego se ostaje boriti za pravdu punih dvadeset godina sve do pogibije.
Kaže se kako su sretni narodi koji imaju dosadnu povijest, što ovdje nije slučaj. Stoljeće koje slijedi ono 17. bilo je u Europi doba dugih ratova između kršćanskih sila Venecije i Austrije i Osmanskog Carstva. Bila je to borba na život i smrt – vodio se Kandijski rat i bečki ratovi.
Narodu na graničnom prostoru Osmanskog Carstva sve je teže – Turci gube i osvećuju se kršćanskoj raji gdje god mogu. Doba je to bijega od doma ovaj put zauvijek bez želje za povratkom. U ljeto 1687. serdar Stojan Janković ( pravog imena Stojan Mitrović) je zapovijedao hrvatsko-mletačkom vojskom te dopro sve do Rame. Skupa s njim, a prema dogovoru s mletačkim vlastima, pred turskim napadima povlači se silan narod zajedno sa svojim franjevcima. Tada je u Sinj stigla iz Rame čudotvorna Gospina slika – Gospa Sinjska. Stojanu i bjeguncima iz Rame pridružilo se u povlačenju 400 obitelji iz Duvna na čelu s fra Pavlom Vučkovićem. Oni su se skrasili i pronašli dom u sinjskom kraju što je tema druge priče.
Ovaj kraj ostaje još 200 godina pod osmanskom vlašću, a kakva je to bila strahovlada svjedoči izvješće iz 1708. godine papinog poslanika De Vietrija kako Duvno ima samo pet sela s vrlo malo obitelji…
Kada god mogu odem do Tomislavgrada. Tamo još uvijek usprkos svim nedaćama i lukavo smišljenim progonima ovog naroda i iza Drugog svjetskog rata, žive moji rođaci. Ovaj moj tekst je izraz ljubavi prema tom kraju i divljenja prema njegovim ljudima. Završavam riječima velikog hrvatskog pjesnika Augusta Šenoa:
“U puku stoji prava sila naroda, on je od svega naroda najviše spojen sa zemljom, a bude li u njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta neće narod krenuti s puta kojim udariti mora; zaman su sve tuđe spletke, zaman su vanjski pokušaji da navuku narod na svoje – on stoji čvrsto kao dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk… Dobro je da narod sam zaviri u dušu, da otvori krvavu knjigu minulih dana, jer je prošlost vazda zrcalom sadanjeg doba. Dobro je da narod sazna gdje je zgriješio i posrnuo, gdje li se proslavio i podičio. To neka mu je naukom za buduća vremena.”