piše: Milan Rajšić
Davnih sedamdesetih i osamdesetih, ljubljanski Buldožeri su pjevali:
Žene su tople
žene su meke
žene su blijede
žene su snene
žene su ukras prirode
žene su ženstvene
žene su ženstvene
Žene su stvarnost
žene su bajke
žene su žene
žene su majke
žene su ukras prirode
žene su ženstvene
žene su ženstvene
Žene žive u pjesmi
žene žive u braku
žene uz goblene
ah žene, žene sirene
žene su inspiracija
žene su ženstvene
žene su ženstvene
Puno, puno godina kasnije, točnije, krajem godine 2021. njemački osamdesetmilijunski narod će, pored devet muškaraca, naredne četiri godine, voditi nova vlada u kojoj je i osam žena.
Slovom i brojem: osam, 8!
E, da su u pitanju ministarstva obitelji, obrazovanja, poljoprivrede, ekologije, sporta, kulture…, nikom ništa. Buldožeri bi i danas mogli nastupati od Vardara pa do Triglava.
S ovim novim “ženskim ministarstvima” u novoj vladi Republike Njemačke, teško da bi pjevajući Buldožeri, danas odmakli dalje od Varaždina, Zagreba, Pule i Rijeke, a pitanje je na primjer, kako bi svadljivi Bijesni Orlando s Pantovščaka, reagirao na ministricu odbrane u suknji.
Suknje su suknje. Sasvim svejedno, mini ili maksi, ali molit ću lijepo, što one imaju tražiti u našim muškim, balkanskim zemljama i u našim muškim poslovima!
To može u tamo nekim skandinavijama, niskozemskama i švabijama…!!
Odbrana, diplomacija, policija, sudstvo, građevinarstvo u suknjama…?
E, to su drage naše zene, oduvijek i zauvijek, naša muška posla…!
“Muškarci su pravi muškarci”
(ah ti muskarci)
Ali, umjesto da ih miluju
da miluju milinu
da ih grle
da ih svuku
oni ih tuku i zaključavaju u kuhinju
(Buldožer, Žene i muškarci, 1980.)
A jadni Heinz i Fritz, stisli se k’o pet lipa i kažu: Svaka vlast je od Boga, pa makar on i suknju nosio.
A što je ispod suknje, ionako nije važno. Važno je što je u glavi.
Suknje su suknje, žene ženstvene, ali junak dana na političkoj sceni Njeme, je muškarac. Gospodina Lauterbacha za novog ministra zdravlja, podržala je cijela nacija. Kršćani, socijalisti, liberali, zeleni, popovi, lopovi, starci, mladež, sirotinja, poduzetnici… Cijela Arijevska rasa!
Osim desnice.
…
Ovaj kratki tekst završavam kako i doliči.
U haljini.
Muškarac s brkova i bradom u haljini!
Čekam operaciju i uklanjanje sive mrene na oku.
Malo se plašim. Oko je za mene najnježniji i najfiniji dio ljudskoga tijela.
Sljedeći tekst ću pisati kao jedan od jednookih Kiklopa, a do tada će sve biti kao kod Gorana (Kovačića):
Posljednje svjetlo prije strašne noći
Bio je bljesak munjevita noža,
I vrisak, bijel još i sad u sljepoći,
I bijela, bijela doktorova kuta
O bolno svjetlo, nikad tako jako
I oštro nikad nisi sinulo u zori,
U strijeli, ognju; i ko da sam plako
Vatrene suze s kojih duplje gori:
A kroz taj pako bljeskovi su pekli,
Vriskovi drugih mučenika sjekli.
Pozdravi sunčani i topli iz Triera, od baranjskog Polifema.