piše: Milan Rajšić
Iako u Njemi postoji 29,9 milijuna (precizni statistički podatak pedantne njemačke birokracije za godinu 2020.) bicikla na elektro pogon, popularno zvanih Pedelecs, i iako je moj sin Filip jos prije godinu dana ponudio “modernizaciju”, ja sam jos uvijek El Clasico.
Kod mene se radi kako Špišić pjeva u svojoj baladi, o dva kotača, o dvije, tri stange i jednom sicu…
Najčešće je taj bicikl starije generacije tipa Hercules ili Prophet, kakvi se mogu naći odbačeni širom Njemačke a u potrazi za Dolce Vita, sa Pedelecs.
Uz malo truda i par intervencija, ovaj komad od par štangi i dva kotača, prelazi još tri, četiri tisuće kilometara, ili bolje rečeno, dok ga se ne zaboravi zaključati i dobro vezat’ lancem (Bora Čorba), a onda Ciao Bella…
Sic je problem za sebe, i koliko god dobar i nov bio, on je još uvijek samo predmet na kojemu se stražnjica muči satima i kilometrima. Pored toga je problem i etičko pitanje, voziti biciklu ili bicikl. Ja vozim, isključivo biciklu, jer ne mogu više ni zamisliti, a kamo li prebaciti nogu preko sica.
Damska bicikla za starog gospodina. Il’ možda, damski bicikl? Sasvim svejedno, glavno da ne pravim akrobatske vježbe.
Onoga dana kad ne budem mogao voziti i gurati biciklu i bicikl, kupit ću si za kraj života Vespu.
Pa onda pjevati Novoselovu: Kad si kupim mali motorin, aj ča ću letit s njin…
A do tada Špišić: ...ja došel sam ti reci, da ideš u vražju mater i ti i tvoj elektro Pedelecs bicikl…
Požderi si ga
Postoje dani kad ne ide. Postoje dani kad ne napišem ni jednu jedinu rečenicu. Ponekad je to zbog toga što rečenice ne prolaze kroz glavu, a ponekad je to zbog toga što ne nađem vremena da sjednem i napišem ono što prolazi kroz glavu.
Posljednjih osam i pol mjeseci nije postojao niti jedan dan u kojemu nisam vozio biciklu ili hodao. U pravilu je to dva do tri sata brzog hoda plus tridesetak kilometara, koliko je daleko Luxemburg, biciklom. Ponekad samo hodanje, a jučer samo bicikliranje.
Četiri mjeseca poslije operacije i tromjesečne apstinencije, vozim biciklu cijelih 76 kilometara i k tomu još dobar dio protiv snažnog vjetra.
Osjećam se toliko dobro kao nikada ranije. Nažalost, starenje se primjeti svakoga dana sve više i više. U sitnicama koje još ne znače alarm, ali koje u svojoj šumi, vode prestankom bavljenja pojedinim aktivnostima. To je normalni slijed stvari. Prije dvadeset godina sam radio deset sati dnevno, svakodnevno trčao deset kilometara, tri puta tjedno igrao nogomet, nedjeljom setao i planinario sa djecom, posjećivao kina i kazališta, satima sjedio u kavani, pola sata potrošio na novine i/ili knjigu…
Danas ustajem u 5.30 i rijetko dočekam deset navečer. Na srecu ARTE do toga vremena prikazuje odlične nove i stare filmove. U tom vremenskom rasponu vozim, trčim, hodam, kuham, citam, sretnem se s unukom, drijemam i… najčešće tražim. Svakog dana se potroši nekoliko minuta na traženje neke kartice, šifre za neku od aplikacija, neki od važnih ili nevažnih papira i papirića…
Zemaljski dani teku.
U Nepalu počela sezona uspona na Everest. Prema svemu sudeći bit će penjača kao u najboljim vremenima. Korona je državi od 28,5 miliona žitelja, skoro beznačajan problem. Tri tisuće umrlih.
Nekada u Osijeku sam minimalno deset puta u toku dana bio u kavani. Danas, nakon šest mjeseci planiram sjesti u kafić u Luxemburgu, ali još nisam i stoposto siguran da ću to napraviti.
Nova vremena, nove navike i nove vrijednosti.
U Luxemburgu, petnaest kilometara udaljenom, sve stolice u kavani zauzete. Uz red i poredak, uživa se u proljeću koje dolazi. Malo hladno, ali proljeće.