tekst: Kitana Žižić
„Umrla je noćas Nena“, rekla mi je jutro poslije bliska prijateljica. Nisam ni znala da je bolovala, te me nepripremljenu vijest zaskočila i beskrajno rastužila. Još jednom sam se osjetila slučajno nezahvalnom, što mi je kao činjenica odavno objelodanjeno te sam sebi bila obećala: “Nikad više! Kad slijedeći put posjetim rodno mi mjesto, potražit ću je, napričat ćemo se a ona će saznati koliko joj u srcu dugujem, njenoj nesebičnoj dječjoj pomoći, koju ni ona vjerojatno nikada nije osvijestila.“…