Autorica: Ognjenka Kalajdžić
Växjö, Švedska/ Rano jutro, cijela Växjö još spava. Lijepa su im jutra, čudo jedno. Nisu kao naša, ali imaju neki posebni smiraj. Valjda je to što kasnije počinju raditi. Nema auta pa čist vazduh ima poseban miris. Veoma blizu je šuma, samo 500 metara od naselja i to doprinosi lijepom osjećaju.
Pijem prvu jutarnju kafu i gleduckam malo po Facebooku. Trenu me zvuk telefona. – Ko je sad? Nema običaj niko zvati ovako rano! – baš se začudih.
– E, dobro jutro draga… – čuje se s druge strane telefona. – Zovem te rano da mi negdje ne šmugneš. Možeš li danas planirati obilazak grada? Trebala bih kupiti odijelo za Ekrema.
– Što bona nije valjda umro?
– Nije, kakvi, ne daj Bože! Nego odavno se kanim, već je druga godina u domu, a i star je, nikad se ne zna. Nema ovdje više nikoga nego mene. Nije mi prijatno, ali moram.
– Nema problema. Gdje bih šmugnula, otkako je ovaj belaj s koronom, nigdje ne mičem. Čujemo se oko deset – odgovorim joj.
– Hvala ti. Odoh se ja vratiti u krevet. Šta ću drugo, sama pa što god počnem zakunjam. Ne volim ovu samoću – žalila se Nadija.
Našli smo se u jedanaest kod Mc Donaldsa, u centru grada. Veoma je neobično gledati praznu šetačku ulicu, nigdje nikoga. Ranije je tu na svakih stotinjak metara bio po neki ulični svirač i mnoštvo svijeta.
– Vražja pandemija pa na ulici samo po đe ko – kaže Nadija.
Hodale smo, hodale, tražile, birale, ni jedno joj se ne sviđa.
– Haj` majke ti, odluči se, ko da će ti za svadbe, a ne za ukopa – pregnem ja, iako sam bila pravo nježna prema njoj.
Žao mi je bilo. Koliku ljubav je pokazivala prema svom jedinom bratu birajući jedno obično, pogrebno odijelo. Dobra je osoba bila moja druga.
– Ma voljela bih mu vala kupiti fino. Nije ga obukao od Prvog maja prije rata, u Doboju.
– E jest bio lijep majko moja, stasit, uvijek nasmijana lica, a kosa crna ko ugljen, malo valovita, sad ni dlake na glavi. I svirati je znao, a što je bio vrijedan, a… nije znao napraviti ono što nije vidio.
– Ma haj bona, svejedno je kakvo mu je odijelo, ta neće ga niko zagledati. Vala malo pretjeruješ.
Na kaju moja druga kupi odijelo i košulju. Ne dade ga spakovati. Kaže nosit će ga na vješalici da se ne zgužva.
– Visit će to tebi Boga mi dugo, možda ćemo prije i ti i ja… Vidiš šta je boleština prebolio i osamdeset dvije doživje… – govorim joj, smiješeći se.
Kako je smijeh prelazan poče smo se obje smijati ko neke budale. Čovjeku tako ponekad usred tuge dođe luda i dobro je da je tako inače bi čovjek svis`o. Moja druga (tako mi kažemo jedna drugoj) je bila moja dobra prijateljica još od vremena kad smo išle na SFI, školu za strani jezik, čim smo došli u Švedsku. Nekako smo se našle, imale smo iste oblasti interesovanja. Da ne pričam ovdje njen život, ne bi ona to voljela, samo ću malo reći o njoj da vam priča bude vjerodostojnija.
Lijepa, malo debeljuškasta, uvijek besprijekorno dotjerana, ali skromno. Voljela je kulinarstvo i čitanje malo mističnih knjiga. Voljela je Indiju i posjetila je dva puta. To joj je kaže potpuno promijenilo pogled na život i smrt.
Došla je iz Banjaluke proklete 93., kako je govorila… Bilo je teško, veoma teško, preteško, a eto spasila se. Njen brat Ekrem je došao iz Doboja na sjever Švedske. U Doboju mu je ostalo dvoje djece, koji nisu bili maloljetni pa se nisu mogli spojiti, odnosno nisu mogli doći u Švedsku. Kasnije su se brat i sestra spojili da bi bili blizu jedno drugom. Ona je bila sušta suprotnost njemu. Ipak se snašla, zavoljela grad, ljude, običaje, a Ekrem nikada. Nema dana kad nije uzdisao za Dobojem. Njegov miješani brak odlično je funkcionisao i to je bilo jedino što ga je držalo u životu. Pravo je volio Vesnu. Ona nikada nije držala do svojih običaja, iako je u dubini duše vjerovala u Boga. Tako i on. Sve su zaboravili da bi jedno drugom ugodili. Odlučili su, kad umru, da ne žele nikakvih vjerskih ceremonija.
I ne prođe ni dva mjeseca, umri Ekrem. Nadiji su javili iz doma za starce, da je sutradan trebao dobiti vakcinu, a da je danas umro, od korone. Odjednom je počeo odbijati hranu, bio jako umoran i nije želio da se diže iz kreveta. Kad je dobio temperaturu zvali su ljekara, a on je mogao samo konstatovati smrt. Tako naprećas je nestao, svi su bili šokirani. Još prije tri dana radio je na svojoj kućici od sitnog pruća i šibica, bio nasmijan i vedar. Strašno je to, u dom se uvukla korona i te sedmice je umrlo petero ljudi. Samo su izdahli, ni riječi nisu izustili, skoro svi jednako.
Kad mi je plačući javila za bratovu smrt bilo mi je teško. Samo što sam mogla da joj kažem, sve što treba stojim ti na usluzi.
– Hoćeš da neko moj odnese odijelo u dom? – pitala sam je.
– Kakvo odijelo, draga moja, kažu ne treba ništa, takve bolesnike ne oblače, smo ih hermetički zatvore i to je to.
Spustila je slušalicu jer više nije imala glasa, a ja sam plakala, plakala glasno, ne zbog toga što je stariji čovjek umro nego zbog ljubavi sestre prema bratu i onog odijela što je brižno pazila da se ne izgužva.