piše: Milan Rajšić
Ovi sivi prosinački dani, (Kemal bi rekao: jedne noći u decembru, a francuski književnik Boris Vijan u romanu Vadisrce, bi ovo vrijeme nazvao decemart, a druge mjesece, junli, jungust, janpril, februni, aprigust, julembar, okcembar, oktembar, novruar…) su kao stvoreni za sjećanja.
Čovjek se, promrzao i umoran, vrati s bicikliranja ili iz šetnje, pruži se u fotelji, dremucka, sluša muziku i vijesti…
Ovdje se radi o četiri sasvim svježe vijesti, koje izazivaju u glavi stara sjećanja i brojne pokretne slike.
…
U srednju skolu krećemo u znaku Studentske revolucije širom Europe i s jakim utjecajem na studente u Beogradu, tenkovima protiv Praškog proljeća, vojnog prevrata u Grčkoj, gladi u Biafri…
Već sljedeće godine, grčki režiser Kosta Gavras, pravi svoj prvi politički film, širom svijeta uspješni “Z”.
Cijeli građevinski razred Tehničke škole u Osijeku odlazi u kino.
Malo kasnije Đurđica i Branko, batik tehnikom farbaju legendarnu majicu s velikim Z.
Narednih mjeseci, na red dolazi Solzenicin i Nobelova nagrada.
“Odjel za rak”, ide iz ruke u ruku.
U Parku kulture, slušamo Savku. Hrvatsko proljeće je posvuda i svakodnevnica.
U kinu “Papuk” igra film “Priznanje”, rezisera Koste Gavrasa. Film o komunizmu u Čehoslovačkoj, na repertoaru je samo jedno veče. Cenzura na djelu.
Pokušavam se upisati na građevinu u Beogradu. Bilo bi to lako da nema matematike i fizike.
Vraćajući se s neuspjelog prijemnog ispita, na Terazijama, nailazim na prodavača novina “Student”, koji na sav glas viče: “Radnici se ne boje zmija! Radnici se boje niskih plaća!”
Par mjeseci kasnije, na današnjem Jelačić placu, kolporter “Studentskog lista” viče na sav glas: “Nije vašno je li gospodarstvo ustaško, važno da je hrvatsko!”
Pedeset godina kasnije, Zoranova jesen, odlikovanja pogrešnim vođama studentskog proljeća, koji to nisu nikada bili.
Još jedna u nizu devalvacija hrvatskih vrijednosti.
Sve seriozne države na svijetu, pa i one u Africi, imaju Nacionalni arhiv, koji služi za istraživanje i propitivanje povijesti.
Tu lekciju, nije savladala većina današnjih hrvatskih političara.
…
Dvije godine kasnije, solidariziramo se sa Salvador Alende, socijalističkim predsjednikom Cilea.
Pinoche dovodi uz pomoć CIA, vojnu huntu na vlast, a tko drugi nego Kosta Gavras, pravi novi film “Opsadno stanje”
Jucer nakon skoro pedeset godina, u Cileu, ponovo na vlast dolazi komunista i k tomu čovjek hrvatskih korijena.
Dobro došao Gabriel Boric.
Buena Suerta Presidente!!!
Prva strašenja s komunistima su u tijeku. Na svu sreću Amerika i CIA, nikad slabiji.
…
Jedna mlada dama, koju srećem ispod planine Durmitor, poklanja mi knjigu pod naslovom “Mučnina”.
To je moj prvi kontakt s velikim Sartre.
Narednih godina gutam Sartrov “Egzistencializam i marksizam”.
Jedan od stotinjak naslova iz Nolitove filozofske biblioteke Sazvezdja, naj bolje te vrste, na našim i sirim prostorima.
Narednih skoro trideset godina živim s mladom damom koja mi je poklonila knjigu.
Putujemo širom svijeta, između ostalog i u Paris, gdje je ona živjela pet godina.
…
Vječni grad fascinira, maloga seljačića iz Baranje. Pariska obitelj Vassal, nas ugoscava i vodi u najtajnije zakutke grada.
Ruski jezik je tih godina u modi u Parizu, a ja ga pomalo znam govoriti, pa me kao medvjeda na lancu, vodaju okolo i ponosno pokazuju prijateljima.
Nikada u životu nisam bio u intelektualnijem okruženju.
One gradske glavne vrijednosti, otkrivamo sami.
Jedna od njih je i centar kulture
“Georges Pompidou”, popularno zvan Beabourg.
Fascinirajuća fasada, u kojoj po prvi puta u povijesti arhitekture, dominiraju cijevi, vodovi, infrastruktura… Sve ono važno, što se stoljećima sakrivalo, arhitekta, pokušava istaknuti i pokazati.
Izlozba “Solidarnosc” u centru francuske kulture, a ispred Beabourg, veliki prostor, prepun žonglera, akrobata, muzičara, gatara, slikara, pantomimičara..,
A točno preko puta, dvadesetak metara daleko, Jugoslavenski kulturni centar.
18. prosinca, je oci zatvorio u 98. godini zivota, veliki svjetski arhitekta Richard Rogers.
Slava mu.
Kao dijete, sam, za Crveni kriz, skupljao novčanu pomoc za gladnu djecu iz Biafre.
Ova katastrofa je par godina kasnije ponukala Bernard Kouchner i jos jedanaest francuskih lijecnika, da osnuju, širom svijeta poznatu nevladinu organizaciju, Lijecnici bez granica. Prije točno pedeset godina, 21.12. 1971.
Lijecnici bez granica, su 1999. dobili Nobelovu nagradu za mir, a danas zaposljavaju 35000 ljudi, sirom svijeta.
Naprijed, dalje preko svih granica!
…
Gledam novi Gavrasov film, “Nestali”, koji se bavi brojnim zrtvama Pinotcheove diktature, a par tjedana kasnije putujem sa suprugom i u drustvu Janeza Pretnara, zivuceg leksikona, po Juznoj Americi. Nitko sa naših paralela i meridijana, nije više puta bio na ovome kontinentu od Janeza.
U cileanskom gradu Calama, nailazimo na veliku skupinu Hrvata. U centru grada, Klub Jugoslavena, glavna apoteka u gradu se zove RAGUZA, drugi vodeći čovjek u najvećem svjetskom rudniku bakra Chukikamata, čovjek porijeklom s Hvara…
Nažalost, nitko vise ne zna hrvatski. Posljednja gospodja, koja je svima citala pisma pristigla iz stare domovine, preminula par mjeseci prije našeg dolaska u Calamu.
“Amen”, Gavrasov film, koji se bavi nacistima i katoličkom crkvom u Drugom svjetskom ratu, je posljednje sto sam Kostino gledao.
…
Jedne večeri sam sina poveo u Luxemburg, na premijeru filma, “Ludi grad”.
Dvorana Kinemateke prepuna. Sjedim na stepenicama, pored sijedog šarmantnog gospodina. Nakon projekcije, pljesak. Dugačak i snazan. Sijedi, šarmantni gospodin, lagano ustaje, klanja se, lagano odlazi na pozornicu.
S Kostom Gavrasom, skupa kroz život i na stepenicama luksemburske kinemateke.
Imao sam prošlost sjajnu
Ganjao me čitav svijet
Počast se na kraju primi
Ide vreme bije sat
Pobjedom se posle čini
Izgubljeni neki rat
Ove bitke ove rane
Otkriće ljepotu svu
Kada budu stvari davne
kad ne budu više tu
Pravim sjajem može sjati
Ono što je prošlost sad
Što ne može da se vrati
Što je bilo ko zna kad
ARSEN DEDIC, Takvim sjajem moze sjati