piše: Milan Rajšić
Trideset kilometara sam do Crnog mora. Nesnosna vrućina, 39 u hladu, a ja hlad vidim ujutro rano i navečer kasno.
Asfalt se topi, lijepi i deformira. Gume na bicikli se zbog topline zraka, zbog vreline ceste i zbog težine tereta, usukale i promijenile izgled, pa zapinju i stružu, usporavajući vožnju.
Uzeo sam “slobodan dan” da se malo zbrojim i oduzmem.
Problem je što su kampovi i pansioni prava rijetkost, jednako po Rumunjskoj i Bugarskoj, pa čovjek ne može pakleni dan završiti kako-tako normalno i ugodno, već na kraj sela, pored nogometnog igrališta i s litrom hladnog piva, koje ne volim.
Tuš je prava misaona imenica. Improviziram vodom iz velikih plastičnih boca, zavezanih na drvo.
Pakao!!!
Po prvi put sam pomislio da prekinem putovanje.
A što dobijam?
Istu i veću vrelinu, ali pod drugim imenom i na drugoj paraleli ili meridijanu.
Na umu mi je scena iz filma “Do posljednjeg daha”:
Australija nije daleko!!
Dalje!!!!
******
Put kroz Rumunjsku ne nudi nikakve pažnje vrijedne povijesne i kulturne detalje. Samo nedirnuta priroda, ugodna jezerca i brojni parkovi prirode.
U malim selima život se odvija na ulici.
Djeca se glasno i veselo igraju, odrasli sjede u hladovini oraha ili ispijaju pivo u seoskoj trgovini. Stada stoke lijeno idu kroz ulicu, a bijela jata gusaka glasno gaču.
Mir visi u zraku, a tek rijetka škripa zaprežnih kola ga remeti.
Dobro došao putniče, natrag na kraj 19. stoljeća! ‘Aj’mo bolje reći, na početak zlatnog dvadesetog.
Polja kukuruza i suncokreta smjenjuju vinogradi, a ova, kilometarski nasadi lubenica i dinja, koje imaju upola nižu cijenu nego u onoj drugoj Europi.
Stabala smokava je više nego na jadranskoj obali, a domaći svijet baš i ne zna što bi s njima. Slično je i u Srbiji i Bugarskoj.
Hrana je u tom balkanskom “Bermudskom uglu” slična. Sve se svodi na, u prvom redu roštilj, a tek se prema veličini ćevapčića može donekle odrediti, gdje se čovjek nalazi. Bugarski su najveći, dvostruko veći.
Čorba se jede posvuda, a prednjače teleća i riblja u Srbiji, a u Rumunjskoj, Chorba de burta, juha od tripica, fileka, kutle, svejedno kako goveđi želudac netko zove.
Sarma, punjena paprika i grah se jedu posvuda, a Mammaluga, palenta od kukuruznog brašna je zaštitni znak Rumunjske.
Pije se ponajviše vino i pivo, ali i rakije, svejedno je li se zovu tujka ili šljivovica.
Osam stotina kilometara po Rumunjskoj, uz najveću europsku rijeku, prošlo u hipu.
Nakon toliko silnih kilometara, rijeka nad rijekama se ne dijeli ni sa Srbijom, ni s Bugarskom. Dunav počinje biti samo Rumunjski, naglo skreće na sjever i lagano teče još tristo kilometara do ušća.
Ni ja ne idem dalje.
Prije sedam osam godina sam, u Marijinom društvu, proveo ljeto u Ukrajini i Rumunjskoj. Cilj je bio ljetovanje na ukrajinskoj obali Crnog mora “a la 1960.” i obilazak par stotina kilometara široke i još par stotina dugačke delte, najveće europske rijeke.
Bilo nam lijepo, ludo, nezaboravno…
Put me vodi na istok. Do Constata, najveće rumunjske crnomorske luke.
U grad stižem, neplanirano, ali bolje ne može biti, za Veliku Gospu.
Rumunji su pravoslavci, ali im je kalendar gregorijanski.
Sveta Marija je u Rumunjskoj, zaštitnica pomoraca i putnika.
U gradu procesije, slavlje, veselje, ples do zore…
Na pedesetak kilometara crnomorske obale nižu se najpoznatija turistička mjesta, često smiješnih i zanimljivih imena: Mamaia, 23 August, Olimp, Neptun, Vesuv, Saturn, 2 Mai…
Na rumunjskoj obali, ugodan turizam kao u Hrvatskoj sedamdesetih godina. Gosti su domaći i Moldavci, posjećenost, ni previše ni premalo. Ugodno!
Preostalo mi je još oko 200 kilometara uz obalu mora, od čega je većina u Bugarskoj.
Nakon prelaska granice, ni traga turizma, pa se pedesetak kilometara južnije, turizam ostvaruje samo kroz golf igrališta, približavajući se Varni pretvara se u prenatrpani masovni turizam. U ovu kategoriju spadaju i Zlatni pijesci, širom Europe poznato ljetovalište, nastalo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, u prvom redu kao njemačka zamjena za nemogućnost odlaska na hrvatski Jadran.
Kao sto Bog kaže Mojsiju, kažnjavajući ga za nevjeru izraelskog naroda, da dalje neće ići kad bude vidio Obećanu zemlju, ja sebi kažem da dalje neću. Razlika je samo što ja vjerujem da ću sljedeće proljeće nastaviti put u Varni i krenuti dalje uz mora europska, kroz Tursku, Grčku, Albaniju i Crnu Goru, a u uvjerenju da ću stići i u Hrvatsku.