Lada Franić
Volim te kroz prazna sela
u kojima korov pamti prezimena.
Kroz more
koje ljeti prodajemo strancima
da bismo zimi šutjeli pred računima.
Volim te kroz bolnice
u kojima se redovi množe.
Volim te kroz mlade
što odlaze bez nade.
I ne bojim se ja
što nas je malo.
Malo je
i sjeme i atom
i kap vode
pa su moćni
Bojim se dana
kad će majka djetetu
reći prvu riječ
na tuđem jeziku.
Bojim se učionica
u kojima će hrvatski
postati samo predmet,
a ne dom.
Narod ne nestaje
kad ostane bez novca.
Narod ne nestaje
kad ostane bez vojske.
Narod ne nestaje ni
kad se granice istanje
kao stara tkanina.
Narod nestane
kad se više
ne prepoznaje
u vlastitoj riječi.
Ako nam uzmu tvornice,
posadit ćemo vrtove.
Ali ako izgubimo jezik,
nećemo znati
zašto smo plakali
zbog čega smo se smijali
zaboravit ćemo koga smo
duboko voljeli,
kome smo opraštali
za koga smo se molili
komu smo pjevali…
Zaboravit ćemo kako zvuči istina.
Zato još govorim hrvatski
polako i uporno
kao da gradim kuću
za svoju djecu,
za poeziju…
I vjerujem samo u ovo:
dok god netko
djecu uspavljuje
hrvatskim riječima,
ova zemlja
nije sasvim
izgubljena.