Bez najvažnijeg izbora, ni jedan drugi izbor neće usrećiti narod!
piše: Dražen Radman
Tužna srca javljam rodbini, prijateljima, znancima i svim neznancima, da se Hrvatskoj ne piše dobro u postizbornom vremenu, bez obzira tko ‘odnio pobjedu’. Naprotiv, bit će nam daleko gore nego što je to danas, evo, svega dva dana prije samih izbora.
Gore će nam, dugo već slutim, biti do te mjere da bi nas, eventualno, sve skupa mogla trgnuti samo neka (ljudska) tragedija većih razmjera ili neka velika (prirodna) katastrofa, a zbog čega bismo mnogi, napokon, bili u stanju razumjeti da sve što nam se događa jest nekako povezano. I da nam se nekako, reći ću, sve zasluženo događa.
U svezi toga, ne znam je li vodeći i oporbeni politički akteri danas uopće shvaćaju da se ne piše dobro niti njima, posebno ne onima kojima će se osladiti osvajanje vlasti.
Ne znam je li shvaćaju kako bi im se moglo dogoditi da, blago rečeno, završe na ‘stupu srama’ kad narodu, u skoro vrijeme, prekipi. U vrijeme kad više neće šutjeti i biti u stanju birati lijepe načine i sredstva da izrazi svoju bol i muku zbog nepravde i zloće ‘struktura’ koje su poharale gotovo cijelu zemlju.
No, taj isti narod je i sam toliko puta dopustio iznova biti naivan i namagarčen, posebno od strane političkih, tajkunskih i bankarskih ‘elita’. Stoga, mogao bi se zbilja – ‘dogoditi narod’. Taj isti narod koji je dugo, ali i ne bez vlastite krivnje, pasivno živio u iluziji da će mu ‘pokvarena roba zvana čovjek’ donijeti blagostanje i pravednije društvo.
Narod je to koji je svo vrijeme, bilo šutnjom ili strahom, podržavao nemoral i korupciju, kako na najvišim razinama, tako i u vlastitoj sredini. Tamo gdje su i mnogi ‘obični mali ljudi’ uzimali ili davali kako nisu smjeli, makar su u pitanju manje stvari i manji iznosi. Ali, grijeh je grijeh, zar ne? Ponekad, upravo zbog toga, pomislim kako bi se ti ‘obični mali ljudi’ ljudi ponašali baš isto kad bi se i sami našli na nekom vladajućem položaju.
Hoću, nadalje, reći kako je svaki čovjek itekako odgovoran što je dopustio biti izmanipuliran od političara i od medija, pristavši se ‘svrstati’ na tzv. ‘lijevu’ ili na tzv. ‘desnu’ stranu. Da, odgovoran je za slijepo favoriziranje ‘svojih’ i žustro omalovažavanje ‘tuđih’. Kad čovjek skrene, nije uopće čudno da s jedne strane ne vidi grijehe svoje stranačke opcije, a s druge strane mikroskopski precizno vidi baš sve grijehe onih drugih. Ova sljepačka pojava, zaključujem, očito nije fizičke nego duhovne naravi.
Također, naš narod nije (bio) u stanju vidjeti ozbiljne stranputice i propuste svojih religioznih vođa. Mnogi u crkvenoj hijerarhiji nisu stali na stranu Krista, nego na stranu jedne stranke ili pak na stranu zaštite svoje uvažene pozicije i svoje kože. Narod je to sve uglavnom šutke prihvaćao. A zašto? Možda zato što smo narod koji, očito, još uvijek nije u stanju zaviriti u svoje srce i suočiti se sa svojim unutarnjim siromaštvom, grijehom i promašajima.
Tako, kad golema većina ne traži dublju istinu za svoj život, onda bira vladavinu svjetovnih i crkvenih ljudi koji su, na žalost, po njihovoj mjeri. Jer da jest drugačije, bilo bi nam drugačije, zar ne? Znali bismo razlučivati pa ne bismo dugo podnosili one koji nas varaju i navode, svjesno ili nesvjesno, na krivi put. Osim toga, iz drugačijeg naroda iznjedrili bi se i drugačiji ljudi, drugačija vodstva. To bi za posljedicu imalo blagotvoran učinak po cijelu zemlju.
No, politički akteri danas, uglavnom djeluju izgubljeno jer su i sami, kao ljudi, izgubljeni. Stoga i djeluju poput nekih neukih liječnika koji pacijentu što nasmrt krvari daju andol protiv prehlade, umjesto da mu daju novu krv.
S druge strane, nekolicina iskrenih aktera na političkoj sceni, a koji se nalaze uglavnom među manjinskim strankama, imaju dobre namjere, ali su krhke i nedorečene snage. Stoga će, mislim, ako budu u prilici doseći koji saborski mandat, na vidjelo isplivati njihove međusobne ambicije i zavisti. Tako i ono što je započne s dobrim namjerama, najčešće se učas raspline kao mjehura od sapunice. A zašto je to tako? Zato što za istinsko življenje i napredak nije dovoljno samo biti iskren. Nije dovoljno ni biti samo stručan i sposoban. Za istinsko življenje i služenje potrebno je biti ispravan i – biti u istini! Otkriti pravi smisao života. Dobiti novu narav, novu krv… Pa tek potom svojim znanjima i sposobnostima služiti drugima, narodu svome kako treba… To je ono kad uistinu želiš dobrobit svojim bližnjima, ali i znaš što učiniti, kako pomoći.
Netko može promisliti kako je ovo pesimističan tekst. Možda i jest. Ali, dopustite pročitati ovo do kraja… Jer ovo nije vrijeme za uljepšavanje. Vrijeme je za pogledat se u zrcalo i skinuti maskaru s lica. Vrijeme je za ugasiti TV i ostati u tišini. Razmišljati o sebi i svojim nemoćima. Tražiti kako iskusiti živog Boga ljubavi i milosti. Jer u velikoj nevolji, još veća je Njegova blizina.
Zašto sam toliko siguran u ovo što govorim? Iz jednostavnog razloga što postoje – zakonitosti! Ako brod negdje propušta more pa se sve više naginje, jasno je da će i potonuti ako se ne pronađe rupa kroz koju more prodire. I ako posada ne zna kako zatvoriti tu rupu. Tu dobre namjere i eksperimentalni pokušaji začepljivanja ne pomažu mnogo. Naprotiv, vrijeme sve više curi, brod postaje sve teži, a more sve brže ulazi u nj.
Što drugo reći sada nego da smo, živeći u laži, sami uneredili svoje živote. Ogromna je laž da su nam (samo) drugi krivi za žalosno stanje u zemlji. Sami smo doprinosilili izgradnji uvrnute stvarnosti, iz koje su izgurana najjednostavnija, ali najbitnija životna pitanja: Tko sam? Odakle dolazim? Zašto sam? Kamo idem? Kako ispuniti svrhu svog postojanja? Nekima su to smiješna pitanja, ali svakom od nas – nasušno su potrebni pravi odgovori na njih. Tražili ih ili ne.
Mi smo na pijedestal postavili ili smo dopustili da tamo prebiva ono sporedno, ono niže i ono pokvareno. Živimo, stoga, u stvarnosti koja, doslovno, ignorira i prezire Izvor iz kojeg svaka istinska čistoća i dobro započinje. Zašto? Zato jer ne volimo Boga. Jer volimo biti sami svoji bogovi.
Što smo to, ljudi moji, učinili s vlastitim srcem? Kako to da nas nije briga za istinu o nama samima? Kako nam se dogodilo da nam je daleko više stalo gledati u tuđe dvorište i u njegove gnjile jabuke, nego u gnjilež u svom dvorištu? Pa tako godinama. Desetljećima. Pa tako cijeli život!
Ne, ne može očekivati boljitak zemlja ili čovjek koji ne shvaća da je najveći korijen svih naših problema najprije duhovne i duševne naravi, a ne materijalne i ekonomske. Ne, ne može zemlja ili čovjek živjeti u miru i bez onog neprijateljskog naboja u sebi, ako taj isti čovjek nije upoznao Onoga koji je došao da skine njegove ‘ratne’, ‘prijeratne’ i ‘poratne’ terete i rane. Ako nije upoznao živog Krista koji mu još danas može oprostiti grijeh, donijeti stvarni mir i utjehu…
I sve dok nam se On ne dogodi, neće nam preostajati ništa drugo nego samo iznova klipsati kružnim putem – od samozavaravanja i mrmljanja, preko nemira i gorčine, pa do apatije i nesreće. Tako unedogled, samo s drugom scenografijom i koreografijom. Samo s drugim glumcima i popratnim statistima. Jer, dakako, ne postoji nova i bolja putanja bez priznanja i kajanja.
Jer jedino nas Istina može osloboditi, dati nam ‘novu krv’, ozdraviti za novi život i novi početak. Bez Istine čovjek luta. Gladan je, žedan i slab. K tomu, lak je plijen i žrtva raznih vukova i hijena. A ponekad čovjek, pri svom lutanju, od žrtve i sam postane neka vrsta vuka ili hijene, makar nekoć to nije mogao ni zamisliti da bi mu se moglo dogoditi.
Na koncu, sretna srca javljam rodbini, prijateljima, znancima i neznancima, da se Hrvatskoj, tj. svakom čovjeku u našoj domovini piše dobro ako izabere i dopusti da mu u život uđe Onaj koji u život donosi trajni mir i ljubav. To je temelj čak i za ovozemaljski boljitak i blagoslov.
Bez tog najvažnijeg izbora, nijedan drugi izbor neće usrećiti narod. Neće ni one ‘elite’ što visoko lete, ali nisko padaju. To je takva zakonitost. Jednostavna i nepromjenjiva. Jer je Božja.
”Ako se na me ne oslonite, održat se nećete!” (Izaija 6:9)
6. studenoga 2015.