IZ NAŠE ARHIVE/ Objavljeno 06.01.2022.
Dragan Gortan
Jednom davno, prošlo je tome možda i trideset godina,
moj je otac u Robnoj kući, koja više i ne postoji, kupio
zidni sat s malenom ptičicom koja bi izlazila svaki puni
sat i kukanjem javljala gradu i svijetu o vremenu koje
neumitno prolazi.
Mehanizam, koji je sat i ptičicu pokretao, krio se
u drvenoj kutiji na čijoj se prednjoj strani nalazio
brojčanik s rimskim brojevima nad kojim su bila
vratašca iz kojih bi ptičica izlazila kukajući.
Ali kako je sve u životu prolazno, a svaki mehanizam
sklon kvarenju, tako je i taj zidni sat jednog dana stao.
Otac je, shvativši da se sat pokrene ako se jedan od
dva utega dodatno opterete, na lijevi uteg zavezao
teški vijak što je mehanizam iznova pokrenulo, ali
kao da je u ptičicu unijelo neki nesklad tako da je
znala zapjevati i kad nije bilo vrijeme za pjesmu…
… i sve dok jednog dana nije izašla i otvorivši kljun
ostala tako zauvijek, poput čovjeka koji je zastao u
pola riječi, ili pjesnika s nikad do kraja izgovorenom
pjesmom, kojoj svijet još nije dorastao… ispjevanu
u vrijeme predodređeno za šutnju.