Marko Jareb
S mora kad’ vitri pušu,
njegova predivna boja,
oplahuje njemu dušu,
koja je posebnog’ soja.
.
Svatko mu se opet vraća,
njegove ga zovu čari,
pa ak’ je i ruta kraća,
zbog toga puno ne mari.
Očara ga zgodna mala,
potječe iz velegrada,
ona mu je usne dala,
hvatala ih morska strada.
Onda mu dođe u glavu,
njegov blaženi vonj vječan,
i misal na tu pojavu,
stvara izraz lica svečan.
Žele ga samo slikati,
na tome bijelom’ putu,
kad’ treba može zibljati,
skrećući na novu rutu.