Kako sam iz Vjesnika prošvercala zadnji, zabranjeni 34. broj Hrvatskog tjednika
piše: Aleksandra Brnetić
foto: MH i HPM
Ova izložba je prva muzeološka prezentacija tog kompleksnog višegodišnjega sazrijevanja političke i nacionalne misli koje je uvelike anticipiralo demokratske procese i razvoj pluralističkoga političkog sustava u kojem živimo danas, istaknula je hrvatska ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, u utorak, 11. siječnja, na otvaranju izložbe „sedamdesetprva“ u Zagrebu.
Izložbu je Hrvatski povijesni muzej postavio u Galeriji Klovićevi dvori jer je zgrada muzeja, prekrasna barokna palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch u Gornjem gradu, oštećena u potresu i zatvorena je za javnost.
Godina ’71. je sinonim za prijelomno, ali i tragično razdoblje hrvatske suvremene povijesti, danas opće poznato pod nazivom Hrvatsko proljeće, tijekom kojeg se tražila veća samostalnost Hrvatske, nacionalna ravnopravnost u jeziku, gospodarstvu i kulturi. Bio je to reformni pokret u kojem su uz tri glavna nositelja tog pokreta – reformno krilo Saveza komunista Hrvatske, Maticu hrvatsku i studentski pokret hrvatski građani prvi put otvoreno, slobodno i masovnije izražavali nezadovoljstvo položajem Hrvatske u tadašnjoj višenacionalnoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Izložba je dio službenog programa obilježavanja 50. obljetnice Hrvatskog proljeća 2021./22. koji se održava pod pokroviteljstvom hrvatske vlade, a na njoj su prezentirani video, fotografski, literarni i ini materijali o zbivanjima tijekom 1971.
Izložba sadrži šest kronološko-tematskih cjelina, a jedna od tih cjelina obuhvaća trideset i osam svjedočenja sudionika i suvremenika među kojima su Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ana Gotovac, Drago Diklić, Gabi Novak, Branko Ivanda, Goran Trbuljak, ali i Aleksandra Brnetić, autorica ovog napisa, suradnica Riječi, koja je ono vrijeme u Hrvatskom tjedniku, glasilu Matice hrvatske, radila kao korektorica. Evo onog dijela svjedočenja o tome što se 9. prosinca 1971. događalo u Vjesnikovoj tiskari:
„Redakcija je planirala da taj izvanredni 34. broj „Hrvatskog tjednika“ bude posljednji. Posljednji je bio, ali on nikada nije izašao. List je bio spremljen na osam stranica, a za naslovnicu je bio predviđen oproštajni uvodnik glavnog urednika, Vlade Gotovca.
Kad smo mi, koji smo oko podneva tog četvrtka, 9. prosinca 1971., bili na prijelomu u Vjesniku, ugledali taj uvodnik, onako otisnut na još mokrom papiru, svi smo se odreda sledili. Ta prva stranica izgledom je podsjećala na osmrtnicu, ali i tekst je svojim duhom bio in memoriam. Istodobno i zavjet.
Gotovac se oprostio od jedne političke humane ideje, ali je istodobno poslao poruku budućim naraštajima: Čuvanje nade. I u tom tekstu je bila rečenica: „Napuštajući »Hrvatski tjednik« mi ne napuštamo nadu koja nas je u njemu okupila.“
Dok smo mi tako diskutirali – tehnički urednik Drago Cvrljak, grafički inženjer Mijo Paradžik, slagar (nažalost sam mu zaboravila ime) i još nas dvoje, troje iz redakcije, stiže vijest, bolje rečeno naredba, da broj može imati samo četiri stranice. Konsternacija! Što sad? Nastaje diskusija o tome koje tekstove baciti van, a koje ostaviti. Nedugo nakon toga nova naredba, drito iz Titovog kabineta u Beogradu!: List se ne smije tiskati! Na regalu se pojavljuje Drago Auguštin, budući glavni urednik Vjesnika, i naređuje da se slog rasturi. Dobro. U redu., kimamo mi glavom, šutimo.
Kratki dogovor između urednika i slagara. Slagar odlazi do rotacije, prihvaća se posla, udaljuje i nakon nekog vremena vraća se s velikom i podebljom, zatvorenom kovertom na kojoj je logotip Vjesnika i kaže mi: Daj to odnesi u redakciju. Ja ništa ne pitam, oblačim kaput i taj ne baš lagani paketić držim u ruci i nosim ga kao naramak, onako kako smo mi studenti tada, kada nije bilo svih ovih mogućih raznoraznih torbi i ruksaka, a ceker za plac nije dolazio u obzir, na faks nosili knjige i skripte – knjige smo složili na ruku savijenu u laktu. Prolazim pored portira koji mi, gledajući neke papire pred sobom, samo kimne glavom.
Kako sam ja došla od Vjesnikovog nebodera do redakcije, a neboder se nalazio, i još je tamo, na križanju Savske ceste i Slavonske avenije, tada zvane Avenija bratstva i jedinstva, do Matice hrvatske, na Zrinjevcu, u središtu Zagreba, da li tramvajem ili pješice, nemam pojma, ne znam, ne sjećam se.“
