30 godina od Dobrotvornog koncerta za Hrvatsku – Stop the War in Croatia u Berlinu
piše: Aleksandra Brnetić
foto: RBB Presse/ Hanna Lippmann
Berlin, 19. siječnja 1992. Nedjeljno prije podne. Oblačno, susnježica uz pokoji jaki pljusak, po ulicama prava bljuzga, ali pred zgradom radija, prekrasnim Poelzigovim zdanjem u zapadnom dijelu grada, u Masurenalle, od 10 sati gomila naroda. Ljudi, mlado i staro, svi radosni i veseli, i svi svečano obučeni, strpljivo čekaju da ih se pusti u Haus des Rundfunks. Traži se karta više.
Kako i ne bi! Samo četiri dana ranije, 15. siječnja, Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja i uspostavila je diplomatske odnose i s Njemačkom, državom koja je odigrala bitnu ulogu u priznavanju Hrvatske u svijetu, a u Berlinu nastupa Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije da bi pod dirigentskom palicom Nikše Bareze, jednim od najvećih hrvatskih dirigenata, okupljenom svijetu za nepun sat vremena u Velikoj koncertnoj dvorani pružio umjetnički užitak s najistaknutijim djelima iz hrvatske glazbe baštine, uz izabrane napjeve iz Porina Vatroslava Lisinskoga, Mislava i Nikole Šubića Zrinskoga te Mile Gojsalić Jakova Gotovca.
Tog se dana jako dobro sjeća austrijski muzikolog, dr. Wilhelm Matejka, šef glazbe na tadašnjem Sender Freies Berlin-u:
Početkom prosinca kolegica Aleksandra Brnetić prenijela mi je molbu Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije da žele u nedjelju, 19. siječnja 1992., kod nas, na radiju održati dobrotvorni koncert. Jako sam se iznenadio. Hrvatska je doduše dva mjeseca prije toga proglasila svoju neovisnost, bilo je to 8. listopada, ali i dalje se nastavio rat sa svim svojim strahotama. U takvoj situaciji planirati gostovanje orkestra u Berlinu i imati samo pet tjedana na raspolaganju?!?
No ja sam odmah pomislio: Zagreb zna što radi, zbog nas to ne će propasti.
Nakon toga sam obavijestio direktora radija, saznao da je Velika koncertna dvorana slobodna i obavijestio tonske majstore o datumu koncerta.
Te nedjelje u 11 sati dvorana je bila dupkom puna, mnogi su i stajali sa strane, u prvih desetak redova sve sami počasni gosti. Dobro se sjećam da sam bio jako nervozan i jako uzbuđen. Zato što sam imao veliku čast i zadovoljstvo biti domaćin ovog posebnog koncerta koji je završio višeminutnim ovacijama.
U Hrvatskoj je rat i dalje bjesnio, okupaciji se nije vidio kraj, a gostovanje u Berlinu bila je prva velika hrvatska muzička manifestacija u inozemstvu s vrhunskim umjetnicima – opernim divama, mezzosopranisticama, Dunjom Vejzović i Ružom Pospiš-Baldani, američkim baritonom Georgeom Fortuneom, talijanskim tenorom Brunom Sebastianom i hrvatskim bas-baritonom Giorgiom Surianom. Koncert je i snimljen, a snimka se danas nalazi u arhivi Hrvatskog radija.
Vejzović se još uvijek dobro sjeća tog koncerta:
Euforije su to bile tim povodom ali još veće prije, dok se je borilo. Svi moji koncerti su bili donirani obiteljima boraca, a i pomoći Caritasu itd. Jako mi je drago bilo da sam bila pozvana da nastupam na tom koncertu. Duet Eve i Zrinjskoga (doduše sa Amerikancem baritonom Giorgeom Fortuneom i na „originalnom“ jeziku, talijanskom), te „Oda zemlji“ iz opere „Mila Gojsalić“ Jakova Gotovca, to su bili moji lijepi zadatci za ovaj svečani povod. Bili smo ugošćeni u luksuznom hotelu, za moje pojmove preluksuznom s obzirom da je zemlja bila u nedaćama i s obzirom da je koncert bio benefitarni. Domjenak je također bio neskroman i bila sam zbog toga ljuta, toga se dobro sjećam, ali to nimalo nije umanjilo svečanost događaja i momenat koncerta na visokom nivou.
Vejzović ima pravo kad kaže da im je smještaj bio luksuzan. Ali nije bilo druge. Dan kasnije je počinjao desetodnevni Zeleni tjedan, najveći poljoprivredni sajam na svijetu, i u Berlinu ništa više nije bilo slobodno. Osim u opskurnim prčvarnicama na rubu tek ujedinjenog grada i u -hotelu Kempinski na Ku’Dammu! Sva sreća da je na jednoj od šefovskih pozicija tada radio jedan hrvatski građanin pa nam je na njegovu inicijativu hotelska uprava smanjila cijene upravo zbog činjenice da se radi o dobrotvornom koncertu, k tome još pod nazivom „Stop the War in Croatia“.
Organizacijski gledano, taj je koncert bio vreteno na kojem je trebalo isplesti fine pređe od umjetničkih, političkih, sponzorskih i smještajnih vlakana.
O umjetničkom dijelu brigu su vodile dvije radiostanice – berlinski SFB i zagrebački HRT, o političkome Hrvatsko vijeće Europskog pokreta (HVEP) s berlinskim Senatom jer se planiralo da visoko pokroviteljstvo preuzme predsjednica berlinskog parlamenta, dr. Hanna-Renate Laurin. Pozivu se odazvao i berlinski biskup, kardinal Georg Sterzinski. Kako sam ja u to vrijeme na SFB-u radila kao urednica, mene je moj „poslodavac“ zadužio da među hrvatskim življem pronađem sponzore, da osiguram prikladan smještaj i riješim prehrambena pitanja.
Sve je išlo kak po žnori, nevjerojatno brzo i uspješno, iako sam prvi sastanak mogla zakazati tek za nedjelju, 5. siječnja 1992. Okupili smo se u pet sati poslije podne u velikoj vjeronaučnoj sobi Hrvatske katoličke misije koju je tada vodio fra Nedjeljko Norac Kevo i koja se još nalazila u Kreuzbergu, u Stresemannstraße 66. Došli su gotovo svi koje sam pozvala, a među njih pedesetak, predstavnici sedamnaest hrvatskih udruga – Hrvatska udružba ugostitelja Berlin, Hrvatska kulturna, prosvjetna i sportska zajednica, Savez hrvatske mladeži, Društvo hrvatskih nastavnika, Krizni štab, S. D. Croatia i B. C. Berlin, Hrvatska narodna stranka – ogranak Berlin, Stranka prava – ogranak Berlin, itd.; vlasnici šest restauranta – Galija, Ujak Štefan, Reste fidèle, Pula-Grill, Split-Grill, Tijarica, a od pojedinaca Tomislav Neralić, Irena Vrkljan, Jure Brekalo, Tomislav Basić, Jürgen Wache, Petar Penić, Marija Mijatović, Zvonko Plepelić. Svi su oni od početka napada na hrvatske gradove zdušno pomagali u prikupljanju humanitarne pomoći. Utržak od ulaznica na SFB-u, a one su se prodavale po cijeni od 30 maraka, kao i od dobrovoljnih priloga, iznosio je neto 15.000 maraka što smo prema dogovoru s HVEP-om uplatili na jedan bankovni račun u Austriji.
Kako se u Berlinu svesrdno pomagalo Hrvatskoj, tako se i zdušno raspravljalo o ratu. I Dunja Vejzović se još uvijek sjeća i rata i ratnih posljedica:
Dugo je nakon priznanja osjećaj nekakve sreće-blagodati vlastite domovine vladao nada mnom, iako u startu nisam vjerovala da bi moglo doći do odcjepljena jugoslavenskih država. Pa to su nam bila tzv. „braća“ i ta ideja je bila tužna! Pacifist sam i moje laičko mišljenje je da taj rat nije trebao biti.
No, kad je šibenska katedrala bombardirana kao i Dubrovnik, sve sam svoje poslovne kontakte sa Srbijom demonstrativno prekinula. No, priča ide dalje. Kad je mostarski most bio bombardiran i kada su naše trupe prešle granicu Bosne uz isti izgovor, koji su i naši agresori imali kad su našu granicu prelazili, rekla sam svima koji su likovali, da će ti generali završiti u Haagu.
I tako sam ja opet bila crna ovca koja ima svoje drugačije mišljenje.
Nastupala sam poslije u Mostaru i tek tamo osjetila što je to sve bilo. Došla sam u tenisicama, a moji domaćini su bili obučeni novom elegancijom. Rekli su mi da ne idem na drugu stranu, (zašto?), ali ja sam išla jer nisam htjela u mojoj glavi raskinuti vezu sa tom divotom naše prošlosti, da, naše. Pa ja sam ta koja je govorila da umjetnost povezuje sve narode i to kažem i danas.
Govoreći o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije Wilhelm Matejka se čak prisjetio i svojih mladih dana:
Slobodan Milošević je 28. lipnja 1989. na Gazimestanu održao govor povodom proslave 600 godina Kosovske bitke i o tome sam u Neue Zürcher Zeitung-u naišao na veliki članak, koji me je šokirao. Prva mi je misao bila: To znači rat. I sjetio sam se onoga što smo mi, kao mladi ročnici u austrijskoj vojsci, 1968. čuli nakon što je Varšavski pakt slomio Praško proljeće: „Zemlje koje graniče s Jugoslavijom spremaju se na mogućnost da bi se nakon Titove smrti mogla raspasti ta višenacionalna država“. Vojsku sam u to vrijeme služio na samoj čehoslovačkoj granici. Neutralna Austrija morala je sve učiniti kako ne bi strani vojnici ušli na njen teritorij. Naši časnici su nas informirali o tome da će sljedeća operacija ove vrste biti “Slučaj Jug”, da će Jugoslavije vjerojatno biti sve dotle dok je živ Tito i da se nakon Titove smrti može se očekivati raspad ove multietničke države, i to nažalost vjerojatno kao posljedica secesijskih ratova.
Hrvatska državna delegacija, koju su predvodili Vlatko Pavletić, ministar prosvjete, kulture tehničke kulture i športa, i zagrebački gradonačelnik Boris Buzančić, u iduća je dva dana nakon koncerta imala dogovorene službene razgovore. Ali već se tijekom prvog sastanka hrvatska delegacija poskliznula na berlinskom diplomatskom parketu. U jednom su se trenutku počeli raspitivati za zgradu u kojoj je u Berlinu za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo veleposlanstvo Nezavisne Države Hrvatske. Među domaćinima je nastala pomutnja tako da je nakon tog sastanka i do mene došla molba da „im kažemo da to ne rade jer nas (domaćine, opaska aut.) dovode u nezgodnu situaciju“. Radilo se o reprezentativnoj vili u Grunewaldu u koju je berlinski Senat punih četrdeset godina, od 1963. do 2003., smještao svoje goste.
Prošle je subote hrvatsko veleposlanstvo u Berlinu proslavilo 30 godina hrvatske neovisnosti i međunarodnog priznanja Republike Hrvatska otvaranjem prigodne izložbe fotografija Večernjeg lista pod nazivom “30 godina hrvatske neovisnosti – pogled kroz novinsku fotografiju”. Iskoristila sam tu priliku i veleposlanika Gordana Bakotu upitala za diplomatsku poziciju današnje Hrvatske. Evo njegovog odgovora:
Danas Hrvatska svoju pravu snagu i svoj utjecaj može, i treba koristiti, a i koristi, u NATO-u i u Europskoj uniji. NATO savez i Europska unija su mjesto gdje Hrvatska ravnopravno može dijeliti svoje pozicije i koordinirati ih s najrazvijenijim zemljama Zapada. To je nešto što u ovome trenutku čini hrvatsku poziciju snažnijom nego ikada. Mi danas više nismo zemlja koja je objekt nego mi sudjelujemo u raspravama o vanjskopolitičkim temama ove dvije organizacije, a te se teme tiču i nas.
’91. i ’92. netko je o nama donosio odluke i mi smo bili tema. I mi smo tada morali lobirati da netko shvati naše interese, ali nismo mogli aktivno sudjelovati u procesima. Mi sada imamo pravo aktivno sudjelovati u tim procesima jer smo članica te dvije najveće i najrazvijenije organizacije. Na taj način možemo razgovarati i kreirati vanjskopolitičke i sigurnosne aspekte te dvije organizacije i iz interesa Republike Hrvatske. Jer naš interes je sada legitiman i legitimno je da se mi pozicioniramo i predstavimo svojim partnerima. To isto vrijedi i za naše današnje odnose s Njemačkom. Na nama je da te mogućnosti koristimo.
A gdje ste bili ’91. i ’92, upitala sam veleposlanika.
Ja sam tada bio hrvatski branitelj. ’91. i ’92. godine bio sam pripadnik 100. zagrebačke brigade i bio sam u Sunji. Ja sam inače diplomirani pravnik. U proljeće ’91. sam diplomirao, a na jesen je krenula agresija na Hrvatsku.
A možete si zamisliti kako je to bilo u tom trenutku kada je ta vijest odjeknula. Takvo jedno slavlje! – među nama vojnicima. To je nešto što se ne zaboravlja. Kad ovako pričamo prolazi me jeza, sav se ustreperim! To je jedan osjećaj! U tom je trenutku cijela Hrvatska slavila, i iseljena Hrvatska je isto tako slavila, svi smo slavili.