MOJE RAZGLEDNICE: Cetina – Ne daj se Cetino, čuvaj svoju mladost…
piše: Marijana Šundov
Dodirujem hladni kamen, oko mene zidovi sazidani od kamenja različitih veličina, a ipak tako skladni i ravni. Podignem pogled, nema stropa, iznad je plavo nebo bez ijednog oblaka i Sunce. Sunce baca sjene po zidovima i unutrašnjosti građevine, igra sjena povećava mistiku prostora. Nalazim se u najstarijoj starohrvatskoj crkvi (o. a. prema nekim autorima). Radi se o crkvi svetog Spasa čiji zidovi i toranj još stoje – gotovo 12 stoljeća dakle preko tisuću godina.
Crkva je sagrađena kao kršćanska znači ni Katolička ni Pravoslavna. Podignuta je u 9. stoljeću, za vladavine kneza Branimira, a sagradio je župan Gastika (Gostiha) u spomen na svoju majku i sinove. Kršćanska crkva u to vrijeme nije bila podijeljena na istočnu i zapadnu crkvu.
„Kršćanska crkva“, pomislim, „kako to divno zvuči – crkva – dom za sve kršćane, zajednica ljudi dobre volje, onih koji vjeruju i vide brata u svakom čovjeku“.
Gledam prema nebu još uvijek unutar prostora crkve sam i razmišljam koliko je ratova i svih vrsta nesreće donijela ta “velika podjela” kako je vole povjesničari zvati. Razmišljam kako je do podjele došlo konačno 1054. godine – iz vjerskih, ali još više političkih razloga.
Pojednostavljeno jer tema je kompleksna za tekst – razlozi podjeli kršćanske crkve sežu ka podjeli Rimskog Carstva na Istočno koje se više oslanjalo na grčki jezik i kulturu, te Zapadno gdje se koristio latinski jezik. Naravno kada se koriste različiti jezici ljudi se ne razumiju. Kada je car Konstantin Veliki prebacio prijestolnicu u sadašnji Istambul nekadašnji Bizantium, pozornica za dramu koja će uslijediti je postavljena. Konstantinopolj nova prijestolnica cara Konstantina želio je postati novi Rim. Naravno Rim se tome protivio. Rim je ostao Rim, a Konstantinopolj je postao “carev grad” Carigrad. Sada već politika diktira procese, tko će biti glavni. Ukratko Istok i Zapad nekad jedinstvenog Carstva u dugom kompleksnom procesu udaljuju se, idu putovima svaki za sebe, a rezultat tog procesa bio je i vjerski raskol. Jedinstvo kršćanske crkve nije više nikad uspostavljeno. Danas – jedinstvo – je jedan od ciljeva kršćanstva. Međutim i to je proces.
Sjećam se vijesti sa susreta pape Franje i carigradskog patrijarha Bartolomeja I. u Fanaru – drevnom središtu Carigradske patrijaršije. Fotografija pape Franje koji, naklonjen, moli carigradskog patrijarha da blagoslovi njega i Katoličku Crkvu, obišla je svijet, a Papine riječi kako osim zajedničke vjere ne želi postavljati nikakve dodatne uvjete jedinstvu, izraz su duboke mudrosti jer primat je najveći kamen spoticanja ujedinjenja.
Gledam predivnu crkvu svetog Spasa, čiji zidovi stoje stoljećima kao podsjetnik na istu evanđeosku poruku kršćanima – i onima na Istoku i onima na Zapadu i na Sjeveru i na Jugu.
Okolo crkve svetog Spasa arheolozi su pronašli oko tisuću starohrvatskih grobova s nalazima. Jedan od vrednijih je pozlaćena karolinška kadionica za koju se pretpostavlja kako su je koristili franački misionari pokrštavajući Hrvate. Otkriveni su i novčići, nakit, oružje u grobovima, a nalazi se čuvaju u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Prvi pisani spomen crkve svetog Spasa je u 11. stoljeću u zaključcima Splitskog crkvenog sabora.
Od crkve svetog Spasa laganom šetnjom eto nas (u društvu sam prijatelja) do modrozelenog jezera – Glavaševog izvora, koji je poseban kao glavni izvor krške ljepotice Cetine. Prema nekim teoretičarima samo ime rijeke “Cetina” je starokeltsko. Drugi pak tvrde da su je ovim imenom nazvali Hrvati, a prema rijeci Cetyni, koja teče u njihovoj pradomovini južnoj Poljskoj. Pojedini lingvisti smatraju da ime potječe od ilirskog jer su je Delmati zvali Ketona. Antičko ime rijeke bilo je Hippus. U korijenu značenja nekih od ovih riječi je riječ “konj” – pa bi Cetina bila nešto kao “konjska rijeka” odnosno rijeka oko koje ima puno konja. Bilo kako bilo prvi pisani spomen imena rijeke, ali i starohrvatske župe poviše ove rijeke “Vrh Rika” ostavio nam je car i pisac Konstantin Porfirogenet u svom djelu “O upravljanju carstvom” u X. stoljeću.
Uglavnom rijeka je dala ime kraju pa je prozvan “Cetinskom krajinom” što je ime koje se upotrebljava i danas. Kao i sve rijeke i izvori voda znači život. Život je od davnina uz Cetinu. Tako je i danas nižu se naselja u njezinoj blizini spomenut ću najveće počevši od Vrlike nasljednice drevne župe Vrh Rika koja je nekih 7 kilometara od izvora pa preko Trilja i Sinja do Omiša. Zbog svoje ljepote i značaja ova rijeka opjevana je u mnogim pjesmama. Jedna od meni najdržih je ona klape Sinj, čiji stihovi zvuče gotovo proročanski:
“Dosta nam je dičijeg vriska / zaliči nam Bože rane / o premila Gospe Sinjska / čuvaj svoje Cetinjane/
Ne daj se Cetino / čuvaj svoju mladost/ srcu materinom da se vrati radost / mirno riko plovi pušći bistru vodu / vitezovi tvoji čuvat će slobodu“
Cetina ima nekoliko izvora, a glavni je ovo predivno gotovo smaragdno bistro jezero – Glavašev izvor. Jezero je duboko 135 metara, a voda je hladna i ukusna.
Uz pitku vodu, izvore i rijeke, ljudi su se naseljavali od davnina. Tako je nedaleko od Glavaševog izvora pećina lijepog imena – Gospodska pećina (špilja). Za istraživanje ove špilje vezuju se početci moderne spelologije u Hrvatskoj, a sam naziv potječe iz 1855.godine. U Gospodskoj špilji otkriveni su nalazi koji svjedoče kako je bila sklonište života prije čak 35000 (35 tisuća) godina. Pronađeni su ostaci kostura pleistocenskih životinja poput špiljskog medvjeda te dokazi o životu čovjeka u špilji – oruđe i oružje iz neolotika. Pećina je još uvijek predmet interesa za speleologe, te znatiželjne istraživače zemaljskih dubina, koji su do sada otkrili kako je duboka preko 2000 metara, a završava podzemnim jezerom povezanim kako to obično biva u krškim predjelima s izvorom Cetine.
Danas pravi odmor za dušu i tijelo je izlet – šetnja i piknik uz Cetinu, predivna gotovo netaknuta priroda, žubor rijeke. Za one malo hrabrije koji traže pustolovine rijeka Cetina je pravi raj za ljubitelje raftinga. Obećala sam samoj sebi iako nisam baš neki ljubitelj adrenalina da ću to jednog dana ipak napraviti čamcem se spustiti niz Cetinu. Kako doznajemo od prijatelja koji organizira izlete s raftingom, tokom Cetine ima i izazovnih dionica s brzacima i slapovima, ali i mirnih i sporih.
Nad kanjonom Cetine nedaleko gradića Trilja izletnike pozdravlja utvrda Nutjak. Podsjetnik je ona na teške dane otomanskih osvajanja. Podignuta je u 15. stoljeću na uzvisini koja dominira prostorom, a za njezine zidine vežu se razne narodne priče poput one da su suvremenici je zvali “grobnica onih jadnika koji su tamo za njenu obranu poslani”. Pred pad utvrde pod Turke priča kaže da su je čuvala samo četvorica hrabrih vojnika, a pobjeđeni su na prevaru odnosno zarobljeni su na putu gdje su izašli pomoći čovjeku kojega su napali vukovi. Isto tako posljednji turski čuvar utvrde Mahmut aga prema predaji je na prevaru izmamljen iz utvrde.
Niže prema Jadranskom moru, a prije samog ušća kod Omiša u kanjonu Cetine su visoke i nepristupačne stijene koje ljubitelje adrenalina čitaj izazova pozivaju na osvajanje.
Nismo se naravno okušali u penjanju po stijenama nego smo svoj izlet uz Cetinu završili na jednom posebnom mjestu – Radmanovim mlinicama. Radmanove mlinice, koje kako i ime kaže, su bile mlinice koje se spominju u 17. i 18. stoljeću, a sada su preuređene u restoran koji nudi domaće specijalitete poput soparnika starog jela od blitve i luka, jela od riječnih rakova i žaba, ali i mesa pripravljenog ispod peke. Za jela ispod peke kažu kako je tradicija koja potiče od drevnih Delmata. Suprug i ja s prijateljima razgovaramo o sličnim restoranima, koje smo posjetili u Belgiji gdje smo jedno vrijeme živjeli. I tamo su vrijedni poduzetnici pretvorili mlinove i starinske vjetroelektrane u restorane koji nude autohtonu hranu. Takvi restorani jako su cijenjeni i posjećeni od turista koji žele probati nešto novo. Ne “Fast Food” odnosno brza hrana – krilatica je pokreta “Slow Food” nastalog u Italiji 80-tih godina prošlog stoljeća koji ima svoje pristalice u preko 160 zemalja. Novinar Carlo Petrini osnivač pokreta pisao je kako svaka kultura ima svoj jezik, glazbu, umjetnost i kulturu hrane. Pokret je nastao protiv standardizacije okusa, a zaštitni znak mu je puž. Drago mi je da kod nas ima mnoštvo restorana koji njeguju tradicionalne načine pripremanja hrane i spašavaju od zaborava stare recepte pripremanja hrane, ali i pića.
Završavam uz zdravicu žutujom posebnom travaricom od desetak dalmatinskih prava uz stihove Dražena Žanka:
“Sa Dinare potekla bistra voda studena / pa se poljem razlila, Cetina
vodu cura molila da dragog ljubila / pa joj pjesmu najljepšu pjevala
Oj Cetino rode, daj mi malo vode / da se duša napije tvoje vode studene
oj Cetino rijeko, moj je dragi preko / pjesmu moju ne čuje, pusti njega do mene.”