piše: Marija Juračić
Moja se baba često svađa s televizorom, posebno kada se na ekranu pojavi barba kojeg je vlada postavila da nešto radi.
Baba mu dovikuje da je njena kuća u ona crna vremena bila cijela osvijetljena, a baba cijenu energije nije ni osjetila. Ja mislim da je normalno što je kuća bila sva osvijetljena kada su vremena bila crna.
Baba se u razgovoru s televizorom služi nekim zoološkim rječnikom pa moja mama kaže da baba loše utječe na moj odgoj i da se jako posvađala s vremenom u kojem živi. Još kaže da je to osobina starih ljudi, to da se posvađaju s vremenom.
Ja mislim da je baba u pravu i da ona baš ful’ kuži moderna vremena i da ću se i ja posvađati s vremenom, iako sam još jako mlada i da ću onom neobrijanom barbi, koji odlučuje o nama učenicima, svašta reći kada se pojavi na ekranu televizora, ako bude tupio, kako ja i moji prijatelji volimo ići u školu. Volim školu koliko volim brokulu ili guranje onog štapića u nos. Pun mi je nos svega toga. Ja sam prije voljela ići u školu, ali vremena su se promijenila i sada se s prijateljima družim izvan škole, a škola mi je postala živa tlaka.
Neka taj bradati barba, koji sve čini da škola ne bude on – line, samo jedan dan sjedne u moju klupu s maskom na licu i neka 6-7 nastavnih sati, bez malih odmora, bude pažljiv na nastavi pa će vidjeti koliko će izdržati. Sigurna sam da bi odmah izmislio neki važan sastanak samo da se makne… protegne noge. Da se je barem sjetio skratiti nastavne sate! Ali ne. Sjedi, Mare 6 sati i budi kuco. Sada još moram svaki dan gurati u nos ono g… onaj štapić za testiranje. Da pošandrcaš! Pun mi je nos svega. A najviše škole.
Moja baba kaže da ćemo uskoro svi pošandrcati, ali ne zbog kovida, nego ako ovi nastave baljezgati… Ja njoj vjerujem i da me mama ne sluša, rado bih onom barbi doviknula neku zoološku riječ.