Posvećeno mom pokojnom prijatelju Ivanu Budinu, velikom ljubitelju Rolling Stones, još nekih davnih sedamdesetih, s kojim sam četiri godine žuljao posljednju klupu građevinske tehničke škole i još šest godina, dijelio skromne studentske dane i još skromnije podstanarske sobe po Sarajevu.
piše: Milan Rajšić
“I am the little red rooster
Too lazy to crow for day”
Za razliku od Rolling Stones i njihovog Malog crvenog pjetlića koji je bio lijen da preko dana zapjeva, ovo je priča o jednom malom pjetliću koji je zapjevao u pravom trenutku.
Legenda stara par stotina godina, kaže da je na hodočasničkom putu prema Santigo de Compostela, jedan hodočasnik bio na smrt osuđen, jer ga je zločesti gostioničar kod kojega je noćio, lažno okrivio, da mu je ukrao par srebrenih žlica i noževa.
Nedužni čovjek je stojeći na vješalima s omčom oko vrata, za posljednju želju, zamolio da još jednom razgovara sa sudijom koji je upravo ručao pečenog pijetla. Ljutiti sudac koji je bio prekinut u svom uživanju, nadmeno je odgovorio da ne vjeruje da je čovjek nedužan a ako jeste, onda će i pečeni pijetao na tanjuru, zalepršati krilima.
I pijetao je, gle čuda, zakukurikao pa poletio, omča je spala s nedužnog vrata a stranac nastavio svoj put, pa u povratku iz Santiaga, svome zaštitniku Sao Tiago, u znak zahvalnosti, izgradio malu crkvicu.
Danas je mali pjetlić, zaštitni znak grada Barcelos i moralna podrška svim Portugalcima, da su pravda i istina dostupne i malom čovjeku.
…
U gradiću Barcelos se svakoga četvrtka, u sva godišnja doba, bilo sunčano ili kišovito, održava najveći i najbogatiji tjedni sajam u Portugalu.
A na sajmu…
Ne zna čovjek, je li zelenije, narandžastije, crvenije, žuće, bjelje… U svim duginim bojama se raširila tržnica.
Početak veljače. Sve se prosipa, rasipa. Obilje. Misli čovjek da je već stiglo ljeto. Na istoj klupi se guraju narandže, limuni i pokoja mandarina, a pored njih prve, ogromne, crvene jagode, a do njih orijaške bordo trešnje. Pa dinje, tamarilo, kivi, ananasi ogromni kao čovječja glava, jabuka i krušaka stotinu vrsta. Povrća kao u Božjem vrtu. Salata i poriluka svih vrsta i veličina, luka u svim bojama, oblicima i ljutinama. Češnjaka mirisnog, debeli zapleteni buntovi.
Nema cvijeća od česnjaka, koje se ovdje u Portugalu, poklanja damama. Nije mu ni vrijeme. Repa nebrojeno, duguljastih, okruglih, bijelih, roza, crnih, crvenih. Mrkve tanke i debele, tikve duguljaste i okrugle. Debele vezice repinih listova i cvjetova, zvanih “grelos”, koji se kod nas ni ne uzgajaju, a i ne jedu. Raštika na vagone, a može i tanko sjeckana, po dvjesto grama, koliko je dosta za jednu dobru siromašku juhu. Maslina sitnih i krupnih, crnih, zelenih, svijetlo roza, tamno ljubičastih. Grahova i boba suhoga, k’o u priči, a u priči se kaže: “Što je Portugal bez graha? Ništa!”.
Jednako ništa, bi bio Portugal i bez nama nepoznate “lupine”, za koju mi i nemamo pravo ime. S imenom ili bez njega, jako dobro prijaju sjemenke lupine uz lokalno “vino verde”. Litra 75 centa. Brojem i slovom – sedamdeset i pet centa.
Litre i litre maslinovog ulja, ali samo na kante i kanistre. Na litru nema! Ne isplati se mastiti bocu. Pet litara kanister, 12 euro! Maslinovog ulja. Bakalara usoljenog, svih debljina i veličina. Neki su komadi veliki kao dječji čamci. Kilogram deset, a na veliko može i devet euro.
Kolači slatki, žuti posuti bijelim šećerom, slasne lisabonske poslastice “pasta de nata” na stotine komada, mirisni kruhovi s orasima ili grožđicama. Ili s kobasicom? Može i sa šunkom. A mozž i bez ičega.
Sadnice, sjemena, rasada, trčeće koke i poneki pijetao. Keramika, zavjese, kape, šeširi, pregače, krpare, podmetači, prekrivači, prekidači. Kišobrani koji jedini čekaju lošija vremena.
Sve jeftino. Do bola jeftino. Sve iz obližnje Kine?
Po cijenama mora da je iz Kine, kad je tako povoljno. Ta, ne može se tako jeftino proizvesti dobro i domaće? Nešto tu nije u redu? Kupujmo domaće!! Pravo domaće i skupo!
Navali narode! Jeftino kao u Kini! A narod navalio. Torbe i korpe prepuni.
Doviđenja do sljedećeg četvrtka. Dok ne stigne nova roba iz portugalske Kine. Ili možda iz kineskog Portugala?
…
Jednoga dana su došli topovi, pa popovi, pa lopovi, pa ispuzali grabljivci, pa lažljivci, pa snalažljivci…
A ljudi su šutjeli , a i što bi drugo, pa međusobno šaptali, da ovo zlo ne može dugo potrajati. I ne traje to dugo. Malo duže od četvrt stoljeća. Što je to za Rimsko carstvo i Obećani narod.
Laž, manipulacija, prevara, izigravanje svih moralnih uzansi i zakona, korupcija i kriminal, postali su, dominantni oblici ponašanja, a prevrtljivi i beskrupulozni političari, bezobzirni poslovnjaci, “menadžeri” i mešetari, uz uslužno asistiranje i servisiranje samodopadnih, bolesno ambicioznih “intelektualnih veličina” Mostara, Osijeka, Banja Luka, Gruda, Širokih i uskih brijegova…, postali su, samo dio ogromnog mozaika, na kojem središnje mjesto zauzimaju, u pravilu kompromitirani politički kapitalci.
Radi se o političkim lešinarima, ratnim i poratnim profiterima, koji su postali nedodirljivi akteri političke scene, a ako tome dodamo još cijelu bulumentu raznoraznih lopova, prevaranata, mućkaroša, probisvijeta, hohštaplera, plagijatora, grlatih naci-bukača i mistifikatora svih vrsta, skrivenih u krilu politike , dolazimo do pravih vlasnika naših života.
Nažalost, svakakve živine sada ima, ali Maloga crvenog pjetlića, više nema, niti zna pjevati, a da ga i ima, bio bi dovoljno lijen da zapjeva.
Mali crveni pijetao je odavno ispečen, skuhan, pojeden.
Ostale su samo oglodane kosti, a kraj njih, još brojniji autohtoni lešinari.
Nekrophagen.
Gordo, znanstveno, zvuči.
Lešinari su veliki, visoko lete, ali ne kukuriču i ne bude ljud rano ujutro, kako bi krenuli u Novi dan i Novi život.
…
Počelo je sa Rolling Stones. S njima i završava. Nažalost, nema više Ivana, ni Branka, ni Ivice, nema ni bubnjara, Charlie Watts, a sve manje je i crvenih, zelenih, plavih… boja.
Vremena su za “Paint it Black”
“I see a red door
And I want it painted black
No colors anymore
I want them to turn black
I see the girls walk by
Dressed in their summer clothes
I have to turn my head
Until my darkness goes
I see a line of cars
And they’re all painted black
With flowers and my love
Both never to come back
I’ve seen people turn their heads
And quickly look away
Like a newborn baby
It just happens everyday
I look inside myself
And see my heart is black
I see my red door
I must have it painted black
Maybe then I’ll fade away
And not have to face the facts
It’s not easy facing up
When your whole world is black”
