tekst: Štefica Vanjek
U ovo sivo vrijeme do dolaska proljeća više vremena provodim u čitanju, ne samo dobrih knjiga nego i dnevnih novina. Znate, hoću biti dnevno informirana kao pravi građanin kojem je stalo do zemlje u kojoj živi.
I sve je to u redu, i pozitivno, da me svaki dan dobrano ne ošamari neka nova afera, pa pozitive ako i ima to je sića koja se brzo zaboravi.
Kao, recimo onaj taksist koji je silnu lovu vratio putniku, a ovaj mu je velikodušno dao sto kuna za ručak u Dubrovniku, za vraćanje iz Splita za Dubrovnik, i za noćenje u Dubrovniku (ma sunce žarko gdje je taj rastao da mu je škrtost tako snažna). E, svu pozitivu u ovoj vijesti uništilo mi je tih sto kuna. Sva sreća pa je gazda taksista pošten kao on, pa će ga nagraditi za poštenje. E, to zavrijeđuje pljesak, i to je pozitiva.
Ljudi moji, naša zemlja puna rariteta od afera, još malo to će nam biti jedina hrana u siromaštvu kojim se malo tko bavi. Ovih dana na tapetu je euro, i ta nesretna kuna. Ja bih predložila nadležnima da umjesto kune bude lisica na euru, jer je lisica postala domaća životinja zaštićena zakonom, pa ispada da je zaštićenija ona od mene nego ja od nje.
Neki dan izađem ja pred kuću, a gospa lija stoji i gleda me kao da pita „Imaš koju koku za mene“ podsjetila me na ove silne sakupljače željeza koji kad god me vide na dvorištu pitaju za željezo, kao da ja imam doma “Željezaru Sisak“.
Zagalamila sam na liju: “Što ćeš ti ovdje, bježi“, gledala sam hoću li ja pobjeći ili lija, nisam bila sigurna je li bijesna ili samo gladna. Odmaglila je preko dvorišta do susjedinog dvorišta koja ima kokoši, kako je preskočila ogradu nisam vidjela, lukavo je to stvorenje. Dok sam ja otišla susjedu upozoriti da zatvori kokoši, lija je pred očima dvojice muškarca uspjela ugušiti dvije koke i zbrisati bez njih, po noći ih je došla pokupiti i još jednu ukrasti.
Eto, zbog lukavosti i hrabrosti ja predlažem liju na euro, a i zbog toga što je slična našim vlastodršcima koji nas narod perušaju kao lija kokoši.
Sve si mislim da sam se na natječaj za izgled kovanice našeg eura mogla i ja javiti mada ne znam ni jaje pošteno nacrtati, ali nema veze, ove digitalije imaju široke mogućnosti.Treba se samo znati njima služiti.
Sjećam se kako su svojevremeno moje pjesme ukradene i potpisane tuđim imenom, nisam tužila dotične ali sam dala do znanja ako se ponovi da će biti frke. Mada nisam bila tada baš internetski pismena, (ma nisam ni sada bolja), ipak sam pronašla lopova, a kako ne bi oni pismeniji pronašli.
Moj suprug fotograf ima nekoliko desetaka tisuća fotografija prepoznati će svaku svoju ako ju netko drugi objavi.
Eto, toliko o dizajniranju i ozbiljnosti kojom se svaki posao odrađuje kod nas. Europi dajemo materijala iz dana u dan da se ima čemu rugati (e moje kokoši, jadni li smo ).