piše: Marko Jareb
Broj znanstvenih radova i njihova kvaliteta su glavni kriteriji za ocjenu nekog sveučilišta. Oni moraju biti na engleskom jeziku i dostupni globalnoj znanstvenoj zajednici. Za to su mjerodavne recenzije.
Jedan profesor emeritus kaže kako se na njegovom bivšem sveučilištu godišnje objavi oko 2000 diplomskih radova. Taj profesor ističe: „Ako uspijem 200 diplomskih radova pretvoriti u znanstvene članke napravit ću – revoluciju!“
Pa dodaje: „Potaknut ćemo studente da svoje diplomske radove pretvaraju u znanstvene članke i na taj način provesti nevidljivu edukaciju o znanosti.“
S druge pak strane jedan drugi prof. dr. o stanju u sustavu znanosti i visokog obrazovanja u RH navodi: „Sve što radimo, radimo krivo!“
Taj drugi profesor među ostalim još kaže: „Po rang listi, predzadnji, ulaganje 20 eura po stanovniku, isto pri kraju, mobilnost zadnji normalno, rangiranost sveučilišta, bolje da ne komentiramo, sve katastrofa, a trend je još veća katastrofa. Svi napreduju osim nas, mi stagniramo i definitivno nazadujemo.“
Koliko je sustav znanosti i visokog obrazovanja u RH sposoban izbaciti što veći broj znanstvenih radova i da budu objavljeni u svjetskim znanstvenim časopisima?
Za jednog prof. dr. iz RH, koji trenutno ima 53 godine sam čuo kako je do sada napisao 60 znanstvenih članaka. Neka ih je počeo pisati s 33 godine, znači da ih je u 20 godina pisao po tri godišnje. Je li to puno ili malo?
Koliko bi se u znanosti sve trebalo mjeriti učinkovitošću znanstvenih otkrića, a ne količinom napisanih znanstvenih članaka?