Sven Adam Ewin
svi moji jauci za izgubljenom ljubavi
izlijetali su u suton
nečujno kao šišmiši iz pećine
duboko u grotlu
ostajala je bol
pred zoru vraćali su se
u moja širom otvorena usta
i vješali se za nepce
glavom dolje
jeste li je našli? pitao sam ih
jeste li je našli? bio je njihov odgovor
zatim bi tu prespavali dan
vodili ljubav
dobili mlade
a u suton ponovo izlijetali
kao nemušti krikovi za tobom
ponekad bi mi poslali sms
s nevidljive strane mjeseca
„neki tragovi vode do betelgeuze u orionu“
i otišli bi tamo
jako su me voljeli
daleko je to
pa bih ja ostajao
otvorenih usta cijelu noć radi eholokacije
da ne lutaju suviše u povratku ludi šišmiši
u tom slučaju
zvučnu frekvenciju jauka
podesio bih u područje ultrakratkih signala
na toj valnoj dužini nadao sam se zalutalom kriku tvoga očaja