ČITAJTE PJESMU! NE AUTORA!

Naš novi suradnik u rubrici POEZIJA je pjesnik koji objavljuje pod pseudonimom SVEN ADAM EWIN

piše: Sonja Breljak

Šta ću, moram vam biti iskrena pa ispripovijedati kako se to dogodilo, mislim to, da po prvi puta u povijesti našeg glasila imamo potpuno anonimnog, pravog identiteta i nama u uredništvu, nepoznatog autora.

Eto, u poštanskom sandučiću našeg Glasa prije koji dan osvanula kratka poruka, ponuda za suradnju. – Ja sam pjesnik, objavio bih koju pjesmu ...Naravno, u meni je istog trena probuđena znatiželja, moje srce zakuca kao zlatan sat kad nam se javljaju novi suradnici. Pa pišem uobičajeno: –Pošaljite nam par riječi o sebi, fotografiju i naravno, ono najvažnije …pjesme!

Pa kad prilog stigne, ja pažljivo čitam. A vi znate (ili barem neki od vas) da sam ja vrlo stroga urednica, ni sve moje ne objavim ako nisam zadovoljna.

A odgovor je glasio: –Sven Adam Ewin je moj pseudonim. Svoj građanski identitet ne želim otkriti, prema tome ne mogu dostaviti svoju fotografiju.
Pišem pjesme, objavljujem na facebooku pod fotografijom Walta Whitmana. Imam štampanu knjigu pjesama “Zmijski car”(izdanje Matice Hrvatske, 2015.)

I ispod poruke tri soneta. Tri izvrsna soneta.

–E, pa sad, ne može to tako, govori urednica u meni, naši suradnici su nam svi od reda poznati, kontaktiramo i po više puta dnevno, tjedno, brojne i poznajem, posjetih prošlo ili ovo ljeto, s nekima često telefoniram, pripremam poetske večeri a neki su mi u ovo šest -sedam godina postali i pravi prijatelji ...Kako anonimno!?

I tako, odgovaram rezolutno, ono …nije to naš način, naša suradnja je bliska, otvorena, vi ste vrlo uspješan pjesnik (vidi se to već na prvi pogled bačen na primljene sonete) a mi tek medijska mrvica, ne gubite ništa ...

I dobijeni odgovor isto je tako rezolutan, otprilike da izgubiti ništa i neće i želi nam puno sreće.

Eto, činilo se da tu od suradnje nema ništa. Predvečer, stigao naš poeta Roko Dobra, otvorio virtualne stranice na pravim mjestima, pa veli: -Čitaj, Sonjo, čitaj! I ja čitam …

Od stiha, do stiha, na fejsu, u grupi. Potrajalo je to. Cijela duša pjesnikova, kao na dlanu. Šta je spram toga ime, adresa, spol, godine …? Kraj toliko duha, tko mari za to!

Predadoh se. A i pjesnik, zbunjen možda kao i ja, tko zna, predade mi svoju cijelu (stiho)galaksiju. Veli:  – Eno joj moja Galaksija pa neka slobodno uzima po volji …

Učinismo izuzetak. S razlogom.

U interesu poezije i  njenih poklonika, zaključismo.

Evo ti ruka pjesniče! I dom Tvojim stihovima.

UMJESTO BILJEŠKE O PISCU

Sven Adam Ewin

Ovaj je pjesnik vrlo čudan,
I napor ti je uzaludan.
Obasjaš li ga – on se skrije
U sjenu svoje poezije.

I duša će mu biti mirna,
Bude li sjena neprozirna.
Uz onu staru, slatku sumnju:
Hoće li moći stati u nju?

O, duša će mu biti bolna,
Bude li sjena nedovoljna.
Kaže li ugriz da nije zlatnik!
Da nije pjesnik – nego patnik.

Je li mogao biti bolji?
Čin je pisanja neumoljiv:
Ma kako duša napaćena,
Za malom pjesmom – mala sjena.

I odričuć’ se svoga ega,
On slijedi princip Heisenberga.
Neodređenost… Elektron.
Ili poezija – ili on.

Netko konačno reći mora:
Čitajte pjesmu! Ne autora!
Pa kličem, dok u sjenu padam:
– Nek’ živi pjesma,  ne Sven Adam!

O poeziji Svena Adam Ewina

PJESNIK INTERNETSKE KULTURE

Fenomen zvan Sven Adam Ewin moguć je, po svemu sudeći, samo u internetskoj kulturi. U igri su dvije stvari.

S jedne strane imamo pjesme koje kao činjenica hrvatskoga najnovijeg pjesništva susrećemo, bar zasad, samo u virtualnim nad-prostorima Mreže: na različitim blogovima, forumima, društvenim mrežama, ili pak u osobnim pretincima elektroničke pošte.

S druge je pak strane riječ o autoru koji svoje pjesme potpisuje isključivo pjesničkim pseudonimom, opredjeljujući se za radikalnu anonimnost. Nitko ne zna tko je Sven Adam Ewin, a autorova je čvrsta, neopoziva odluka da se to nikada i ne sazna.

Usprkos svemu rečenom – učinak realnosti ovdje je neobično jak i uvjerljiv: imamo pjesme, imamo živa pjesnika (koji u virtualnome prostoru obznanjuje svoje pjesme ili ih iz njega uklanja, koji komentira aktualne događaje, koji polemizira s provjereno realnim ljudima), imamo njegova elektronička pisma koja svjedoče o intenzivnoj i bogatoj realnoj komunikaciji.

Drugim riječima, takve je stvari nemoguće (ili gotovo nemoguće) simulirati; točnije, ako se i mogu simulirati, one prestaju biti (samo) simulacija i pretvaraju se u nepatvoren život. A to je oduvijek bila odlika istinske umjetnosti: da i realnost i irealnost pretvara u viši oblik stvarnosti. (…)

Što još znamo o Svenu Adamu Ewinu, osim da je stvaran? U posljednjih nekoliko godina napisao je dvjestotinjak pjesama, dvije vrhunske poeme (Sentimentalne slike Svena Adama Ewinog i Preobrazba) te knjižicu pjesama za djecu. Sve je to, dakako, u rukopisima, odnosno u računalu. Iako se o uzrastu ne može ništa tvrditi sa sigurnošću, velika je vjerojatnost da je riječ o čovjeku zrelih godina (čak i više nego zrelih) koji je odlučio završnicu svojega života pretvoriti u stvaralački čin, točnije, u stvaralačko činjenje.

Pritom je logično pretpostaviti da je stvaralaštvo u nekome pritajenu ali intenzivnu stanju živjelo u njem i prije, možda i cijeli život, da bi sada, kao neka vrsta erupcije, probilo koru kulturne javnosti i pojavilo se pred nama u punu sjaju. O toj trajnoj, iako možda latentnoj intenzivnosti Svenova pjesničkoga života svjedoče mnoge pjesme što se nadovezuju na niz velikih hrvatskih pjesničkih imena – od Ivana Gundulića, Vladimira Nazora, Vladimira Vidrića, Tina Ujevića, Dragutina Tadijanovića, Dobriše Cesarića, Nikole Šopa, Maka Dizdara preko Josipa Pupačića, Slavka Mihalića, Ivana Slamniga, Danijela Dragojevića, Luka Paljetka, Ivana Rogića Nehajeva, Enesa Kiševića do Nele Milijić i Franje Nagulova.

To upućuje na činjenicu da Sven Adam široko i duboko zadire u pjesničku riječ. Isto se tako u ovoj poeziji susrećemo s imenima iz europske književnosti (Oscar Wilde, Anton Čehov, Lev Tolstoj), glazbe, znanosti, filozofije, a često se pojavljuju motivi iz Biblije, grčke i mezopotamske mitologije, astronomije. Sve to svjedoči o enciklopedijskim interesima (i znanjima) našega autora, ali i o tome da je za takvo poznavanje stvari potrebno dugogodišnje iskustvo cijeloga jednog života…

Iako je moguće da ovaj autor sada živi samotno i izolirano, ograničen tek na televizor, radio, novine i Internet, nema dvojbe da je komunikacijski nerv jedna od njegovih bitnih odlika. Izolacija bi mogla objasniti njegovu aktivnu nazočnost na Internetu, a izrazita potreba za komunikacijom upućuje na to da je u prošlosti imao (ili je bar mogao imati) veliku obitelj, širok krug prijatelja, dinamičan i bogat život – kako unutarnji (duhovni) tako i izvanjski (materijalni).

(Akademik Josip Užarević, iz teksta „O lirici Svena Adam Ewina“
u Hrvatskoj reviji, br.1-2/2012.)