piše: Milan Rajšić
134.Tf7 Kd8 135. f5 Dg1 135.Sg7 …
Bez straha molim. Vremena su teŠka, ali bez straha molim!
Nije ovo novi covid mutant. Nije ni tajna šifra čipiranih covid cijepivom, ni žig zvjerinji, ni ključ prepoznavanja onih koji piju krv maloj dječici. Nije to ni broj onih koji ce imati život vječni, dok se mi dinstamo na laganoj vatri.
Ovo jednostavno znači: U stotinutrideset i četvrtom potezu, bijeli top ide na polje f7, a crni kralj na d8; u 135. potezu, pijesak bijeli se premješta na polje f5, dama crna to prati sa polja g1; skakač bijeli skače u 136. potezu na polje g7.
1:0
Što je to sad?
Kakve dame u crnom, pješaci, bijeli topovi i skakači, crni kraljevi…?
Vraška posla su to!
A tek one brojke i ona slova i neka polja!
Crno – bijela!
Kao kod Viktora Vasarelija, al nisu Op – art.
Samo bez straha molim i bez teorija zavjera.
Ovo je najnormalniji “notni” zapis jedne partije šaha, jedne od najstarijih igara na svijetu.
I jedne od najpametnijih.
Ali ovo nije normalna šahovska partija, već najduža u povijesti čovječanstva. Odigrana prije nekoliko dana između Norvežanina, Magnusa Carlsena i Jana Nepomnjaschtschi, naše slavenske loze, Rusa.
Carlsen je ovom partijom, obranio titulu svjetskog prvaka. Bravo, majstore!
Prije pedeset godina, započeo sam šahovski obračun s prijateljem Tomislavom. Radi se o tituli Prvaka sarajevskog šumarskog fakulteta, Prvaka naselja Grbavica, Prvaka Bosne i Hercegovine, balkanskog poluotoka i ostatka Sredozemlja, južnoga dijela Mlijecne galaksije…
A počelo je sve naivno.
U studentskom životu, najmanji je problem položiti ispit. Bit ce kad bude. Neće to pobjeci.
Ali probuditi se ujutro, nakon burne noći i otići na predavanje ili vježbe.
To je toliko teško, kao i preživjeti mjesec dana sa studentskim kreditom ili stipendijom, koja se potroši već petoga dana mjeseca, koji baš uvijek, ima trideset (i š) dana.
U jedno takvo jutro u kojemu se treba biti Tamo, s mukom ustajem, s mukom dođem do faxa, magla je na ulici ali i u glavi pa baš i ne znam u kojem mi je pravcu ići.
Teškom mukom naciljam vrata studentskog kluba i pogledom, dam znak hanumi Muniri, zbog čega sam zalutao u ovaj Labirint.
Par sekundi kasnije, još uvijek zatvorenih očiju, mirišem i pijuckam pravu tursku, bosansku, domaću, crnu, kavu. Kako god se zvala, ali bez šećera.
Prve tri cigarete su već popušene.
Čudi me da već nisam poceo pjevati “Bože pravde”, jer su sve cigarete oko mene Drine, Morave, Ibri…
Kao da samo u Srbiji teku rijeke i prave se cigarete.
Dravu puše pravi vojnici, prava sirotinja i pravi ovisnici.
Za Opatiju se nema dovoljno love.
Filter 57 puše naivčine i glupani, koji misle da će plaćajući dvostruku cijenu paketa cigareta, umjesto dvadeset, dobiti 57 komada cigareta.
Još jednu kahvu molim!
Pa ponovo par cigareta.
Tomislav ulazi u Klub. Pogledima bez riječi, sporazumijevamo se da na prvi sat predavanja ne idemo.
Nauka o šumskim vrstama drveća, učeno zvana Dendrologija.
Profesor Fukarek Pavle je akademik i klasa, ali…
Baš nam samo to jutros nedostaje.
Poslije treće kave i tko zna koje cigarete, otvaramo šahovsku kutiju, slažemo figure, biramo kojom bojom počinjemo i igramo…
Sve do danas nismo završili igru. Iza nas su 24 partije, šesnaest remija iliti neriješenih, kao i po četiri pobjede sa svake strane.
I propuštena i preskočena predavanja iz Fiziologije bilja, Botanike, Matematike, Predvojničke obuke…
U neko kasno, mračno zimsko doba, Munibina lijepa kćerka Izeta, moli nas da završimo sa šahom, kako bi ona mogla očistiti i pripremiti Klub za novi dan.
Palimo posljednji opušak, jer cigareta već dugo nemamo.
Odlazimo u noć, a par mjeseci kasnije i svako u svoj život.
Pedeset godina se nisam sreo a Tomislavom Barišićem, koji je rodom, vrag će ga znati nakon toliko godina, iz Kupresa il’ Bugojna.
Pa sad. lijepo molim, ako netko tko čita ove redove, pozna moga Tomislava Barišića (nije u nikakovom rodu s onim junačinom Barešićem), neka njemu ili meni proslijedi veselu vijest. Sve su ostalo samo finese.
Započeta partija šaha, se treba završiti, prije završetka partije života.