piše: Milan Rajšić
Cesta broj 18, vodi nas iz Moldave prema Maramures, najsiromašnijem i najnerazvijenijem dijelu Rumunije. Putuje se spektakularno kroz planinu i gustu šumu, pa preko Prislop prevoja na 1414 metara. Na nekim mjestima izgleda kao da je kraj ceste. Okolne strme stijene, čine pravi pravcati zid.
Posvuda živopisna sela, brojne drvene kuće, ni traga industriji. Automobili rijetki, zaprežna kola česta slika.
Na malim posjedima, ore se uz pomoć konjske zaprege, a onda se zemlja obrađuje uz pomoć motike i grabljica. Stajsko gnojivo se s drvenih kola razbacuje vilama.
Drvenom šindrom su pokrivene drvene crkve, koje s tankim visokim zvonikom, paraju nebo.
Većina ovih građevina je još iz 17. stoljeća. Ima i nekoliko onih koje su stare preko pola stoljeća. Hrastovo ili jelovo drvo je još uvijek, i nakon par stotina godina stajanja na kiši i vjetru, “zdravo”.
Jednako je i sa, širom svijeta poznatim, maramureskim drvenim kućama i prekrasnim, od drveta izrađenim, ulaznim kapijama, bogatijim i većim nego kuće iza njih.
Bogata, u tvrdom drvetu urezbarena ornamentika, najčešće predstavlja stilizirano sunce, ljude ili biljke.
Odmor i ugođaj za oči, a tišina i cvrkut ptica pogoduju ušima naviklim na buku, lom i krah.
Život u Maramures, je po mjeri čovjeka. Samo da nije prokletog siromaštva.
Na obali rijeke Tise, gradić Sighetu Maramures. Rijeka je granica s Ukrajinom.
Iz susjednog Solotvina, nekada najvećeg rudnika soli u Europi, a do početka rata i lječilište s brojnim sanatorijima zaostalim iz SSSR vremena, kolone ljudi se vraćaju u Rumuniju.
Većina pješice ili na bicikli. U rukama im vrećice, a u njima nekoliko komada kruha, suhe ribe ili sira, jeftinih cigareta i još jeftinijih lijekova.
Ukrajina je za siromašne žitelje Maramuresa, obećana jeftina zemlja. Pravi zakarpatski El Dorado.
Jednako granicu prelaze Ukrajinke i Rumunke i Rumuni. Rijetki su Ukrajinci. Ukrajinac u rat i’ti mora.
Marija je konobarica, u restoranu u koji već drugi dan navraćamo na grah sa suhim mesom i jedanput tjedno putuje kući u dvadeset kilometara udaljeni ukrajinski gradic Rakhiv, iza kojega, kako nas ona upozorava, počinje vanredno, vojno, ratno, stanje.
Poklanjam joj nekoliko stotina ukrajinskih grivni, koje su mi preostale kod posljednjeg puta po Ukrajini.
Učili su me od malena, da se nikada ne kaže nikada, ali sam dobrano uvjeren da mi grivne, ukrajinski novac, više nikada neće trebati.
Nikada više neću otputovati u Ukrajinu. Dovoljno sam star, a rat dugo, predugo traje.
Moj osjećaj je jednako siguran i vjerojatan, kao i to, da se 20 000 deportiranih Židova iz Muramaresa, nikada nisu vratili iz Aušvica.
Ratovi su prokletstvo.
Sapinta je selo dvadesetak kilometara udaljeno od graničnog prijelaza u Ukrajinu.
A u Sapinti prekrasna drvena crkva, kao iz slikovnice, pa brojne lijepe drvene kuće, ogromne drvene kapije, viseći most preko potoka, za čiji prelazak treba i malo hrabrosti…
U Sapinti je i najveselije groblje na svijetu.
Dobro ste pročitali, autor ovoga teksta nije nešto popio ili poduvao, nije sanjao ili halucinirao, već je svojim očima vidio nekoliko stotina drvenih križeva obojanih u prvom redu plavo bijelo, s veselim crtežima, koji slikovito prikazuju pokojnika, njegovo zanimanje, njegove vrline, njegove mane, jednom riječju: scene iz života mrtvaca.
Sve to još upotpunjeno s par satiričnih, humorističkih rečenica.
Svi su ovdje isti: seljak na njivi, majka s djecom, mesar sa svinjskim polovicama, mlijekarka i njene krave, sitni lopovi, preljubnici i švaleri, pijanci…
Groblje je jedinstveno u Rumuniji i svijetu i djelo je stolara i naivnog umjetnika Ion Patras.
Ulaz na Veselo groblje živima se naplaćuje 10 leia.
Za mrtve je ulaz besplatan.
Živi ni uz sto muka, ne mogu napustiti Maramures. Jedan jedini (ponoćni) vlak, dva minibusa u kojima su mjesta danima unaprijed rezervirana. Ni taksisti se lako ne odlučuju na put do Satu Mare, odakle se već vidi svjetlo na kraju rumunskog tunela, zvanog Transport.
Ravni, prostrani, bogati Banat je na zapadu Rumunije.
Prostor između Tise, Dunava i zapadnih Karpata, a skoro podjednako raširen u Rumuniji, Mađarskoj i Srbiji.
Bogat, prebogat prostor, na kojemu najbolje i najčešće raste kukuruz, pšenica i suncokret.
Cijena hektara banatske zemlje, dostiže astronomsku brojku od 45 000 eura, sasvim svejedno u kojoj je državi zemlja.
U Banatu su danas brojni zemljoradnici koji imaju stotinu i više hektara plodne, crne, masne ritske zemlje.
I ovaj dio svijeta, dobro se sjeća raznih osvajača, koji su se kao na traci smjenjivali.
Rumunjskim, kao i srpskim i madjarskim Banatom, upravljali su, kopali, sijali, brali, stvarali i dominirali Nijemci, u narodu zvani Švabe.
Danas su rijetki od njih ostali, ali o njihovom uspješnom i plodnom boravku u ovim prostorima, svjedoče brojne građevine i brojna njemačka imena, izblijedjela na zabadima kuća, na seoskim grobljima, na rijetkim katoličkim crkvama.
Banatskih Švaba skoro da i nema.
Kuće su prazne i ruševne, ostalo je samo sjećanje na njih i rijetki stanovnici sela koji još govore njemački.
U nekadašnjih 140 sela, tek se može uz puno muke pronaci desetak Švaba.
Mađari su njemačke sugrađane prisilno mađarizirali i na taj način izbrisali Švabe, Jugoslavija ih je doslovno protjerala nakon Drugog svjetskog rata, oduzevši im baš sve.
Rumunija je svoje Švabe prodavala kao na stočnoj tržnici, na komad, a za par tisuća maraka.
Od nekadašnjih sto tisuća, prije pola stoljeća ih je bilo 20 000, a danas, par stotina.
Slična sudbina pratila je i mađarsku i srpsku manjinu u Rumuniji.
S prebrojavanjem Židova i Roma nema problema, oni su ionako, najčešće prebrajani u nacističkim koncentracionim logorima.