piše: Kitana Žižić
Bezazleno dječje pitanje koje otkriva svu zbunjenost naivnog dječjeg svijeta. Kad odrastemo postavljamo drugačija pitanja, ali ne s manje iznenađenja, ovisno o tome u kakve smo ljude stasali. Sačuvamo li dobrotu otkrivamo mnogo surovosti i boli u nekada divnom, sigurnom, zaštićenom malom svijetu.
Suprug i ja djecu smo odgajali uz puno ljubavi i pažnje, svjesni ako uspijemo, da će i oni na isti način podizati svoju djecu. Ne bismo se mogli pohvaliti proširenom reprodukcijom, ali nismo ni previše zakazali u smislu demografske politike. Imamo kćer i sina, dvoje koliko je većina roditelja imala u vrijeme kad smo mi gradili obitelj. Međutim, ako tome dodamo da je starije dijete otišlo „trbuhom za ljubavlju“ u daleki svijet, jer njen izabranik hrvatskog porijekla i rođen u Splitu, kao i ona, nije mogao pronaći zaposlenje u domovini, ispravno sam upotrijebila krilaticu „trbuhom za ljubavlju“ radi njegovog trbuha za kruhom. Jer to na koncu dođe na isto.
Da nije otišla za njim završila bi u Hrvatskoj fakultet i onda propadala kao akademski građanin, uzaludno tražeći posao, ili bi svoje ženske draži ponudila vlasniku neke trgovine. Zašto? Jer, ni muž ni ja nemamo člansku iskaznicu, nismo željeli biti ničiji poltroni. Vjerovali smo da su obrazovanje i marljivost aduti, koji će otvoriti vrata. Nama su ih još i otvarali, premda su i prije bile potrebne veze, ali našoj djeci nakon Domovinskog rata, u vlastitoj domovini, vrata se ne otvaraju bez članske iskaznice, poglavito iskaznice vladajuće stranke.
To što je suprug bio dobrovoljac od prvog dana ratovanja te ponio iz tog vremena slike koje ga progone noćima i narušeno zdravlje, o nemogućnosti ostvarivanja prava na rad njegove djece nitko „konta ne vodi“.
A u dalekoj Australiji naša kći nije bila „Pale sam na svijetu“, a mogla je…Nije bila jer tamo vladaju drugačija pravila, radom se čovjek sam dokazuje i napreduje. I koliko god danas širom svijeta ljudi upiru prstom u tu zemlju, prozivajući njene antipandemijske mjere nehumanim, granično fašističkim, a i sama se malo čudim u kolikoj mjeri su zatočili ljude koji tamo žive, ne mislim da smo mi u išta boljoj situaciji ni slobodniji u svojoj domovini.
Kakva je to sloboda i život kad na rodnoj grudi nemaš od čega živjeti. Kako podizati svoju djecu? Zalijevanjem kišom da rastu kao gljive. Dok ovo pišem veljača je 2022. godine, a istraživanja pokazuju da, i nakon što je veliki broj mladih otišao potražiti posao i dom izvan Hrvatske, od preostale mladosti pedeset posto njih razmišlja o odlasku.
A naša djeca diljem svijeta pomažu izgraditi tuđe domovine, podižu svoju predivnu djecu u tuđini darujući drugima modro-zelene bisere svojih talenata i biserno snježne pahulje prosipaju po tuđim poljima i vodama.
Za tjedan dana naša prva unuka proslavit će u krugu australskih vršnjaka deseti rođendan. Nitko od njene brojne hrvatske obitelji nastanjene na otocima i priobalju Jadranskog mora, neće joj pomoći ugasiti svjećice na torti. Samo s mamine strane ima do sada šestero rođakinja i dvoje rođaka. Kako bi zdušno zajednički ugasili plamen njenih ponosnih deset godina. Proslavit će ga ona svečano i razigrano i bez njih, ali zamislite samo koliko bi radost bila veća da i oni, krvlju povezani, mogu prisustvovati takvim slavljima.
Ne mogu odoljeti a da ne spomenem i njenu mnogostruku darovitost. Nema sportske aktivnosti a da ona nije jedna od predstavnica svoje škole. Hoće li se znati opredijeliti za najomiljeniju sportsku aktivnost, dvojim, jer kad nešto voliš, a sve ti ide od ruke, težina odluke može rezultirati nepovoljnim ishodom. Možda to i nije toliko važno, ali ako jednom bude kao vrhunska sportašica osvajala odličja, osvajat će ih za Australiju, ne za Hrvatsku.
U mlađoj su usađeni glazbeni geni s obje strane obitelji. Nije ni čudo kad se uzme u obzir da je dio tog nasljeđa s otoka Korčule, koji je iznjedrio pored mnogobrojnih muzičkih talenata i zvijezdu vječnog sjaja, voljenog Olivera. A moj otac, njen pradjed po majci, bio je uzaludno nagovaran na glazbenu karijeru, koju bi financirao „lovac na talente“. Ali tatin put je od ranog djetinjstva bio tegoban te je odbio bez razmišljanja.
I ona kao i starija joj sestra voli prirodu, sav živi svijet, najviše životinje. Velike i male, i one najsićušnije. Ime joj je izabrao otac, jer je za stariju sestru ta privilegija pripala majci. Kako je volio malu sirenu, ona je dobila ime Ariel. Mnogi su iz obitelji ime nerado prihvatili, jer ih je asociralo na prašak za rublje.
„Maloj će se rugat. Kakvo je to ime? S tim se roba pere.“
Meni se odmah svidjelo. Nježno i melodiozno. A onda od drage prijateljice stigne iscrpno objašnjenje putem mobitela. Ona je surfala na laptopu u Splitu, a ja po njenim uputama na istom mediju u Sydneyju. Saznala sam da ARIEL znači „oltar“ ili na hebrejskom „lav Božji“. Taj arhanđel, poznat kao anđeo prirode, nadgleda zaštitu i ozdravljenje životinja i biljaka.
Treba li se onda čuditi sklonosti djevojčice, koja će u svibnju navršiti šest godina. Prošlog tjedna igrala se u kvartovskom parku, kad se odjednom zacrnilo nebo. Pljusnulo je svom snagom. Iznenađeni i nepripremljeni za kišu, premda su u Sydneyju nagle promjene vremena učestale, sklonili su se ispod tobogana, vrtuljaka, u drvenim kućicama s kulama. Ona je odmah spazila pčelu po kojoj je kapalo. Pružila je ruku s namjerom da je zaštiti. Pčela je obola u prst.
Srećom nije alergična na njihov ubod kao ja te je sve završilo samo s vrištanjem. Iako je vrištala na sav glas, bila je hrabra pa je sama izvadila žalac. Kad se sve smirilo, u očima su joj se sjajile suze a licem zaledio izraz zaprepaštenosti:
„Ta zašto me ubola? Ja sam je samo htjela spasiti.“
Takve divne djece, naše djece ima širom svijeta, rasute „kao rakova djeca“. Kome će sutra pružati ruke, tko će ih grliti, s kim će djecu rađati, kome profite pomoći zaraditi. A u domovini, njihovi bez njih odlazit će u „vječna lovišta“ zahvalni suvremenoj tehnologiji što im je barem virtualne susrete omogućavala. Do ove današnje pošasti barem bismo „zvjezdanim stazama“ pohrlili ponekad jedni drugima.
Dok su tako daljine bremenite nostalgijama, s jedne strane čeznutljive za zagrljajima i ispunjene sjećanjima na zajedničke trenutke, s druge strane oni u tuđini odašilju nostalgične strelice, njihova nostalgija godinama je sve jača, u njima je sjećanja sve manje.
„Jer, nostalgija ne potiče rad sjećanja, ne budi uspomene, sama je sebi dovoljna i vlastitom osjećaju, budući je posve predana patnji.“ *
*Iz knjige Milana Kundere „Neznanje“