Tko posije poštenje, požnjet će povjerenje
Piše: Slavica Jurčić
Djed Antun živio je sam u maloj kućici. Njegova djeca davno su se odselila i rijetko su navraćala. Oslabio je i kopnio zadnjih mjeseci. Znao je on da je kraj blizu. Najbliži susjedi od njega su udaljeni pet kilometara i on ih je viđao rijetko.
Srce mu sve slabije kucalo. Bio je spreman na susret sa svojom pokojnom ženom, a nje nema već petnaest godina.
Te večeri zadnji puta je legao u krevet i više iz njega nije ustao.
Jedan susjed je orao njivu. Pogledao je prema djedovoj kući. Iz dimnjaka nije izlazio dim.
Zabrinuo se susjed Joza, ostavio posao te krenuo prema kući dida Tunje. Zvao ga je, ali glasa nije čuo. Našao ga je u krevetu. Još su mu ruke bile tople.
Joza je pozvao hitnu, a hitna policiju. Uskoro je djed dobio društvo, mladoga policijskog inspektora koji je tek počeo raditi.
Mladi policajac ostaje s djedom sam u kući jer mrtvozornik tek ujutro može doći. Mladić nije uplašen, pali svijeću jer struje u kućici nema.
Morao je napisati zapisnik i popisati vrijedne stvari u kući. Pogledao je djeda i vidio na njemu prsluk koji je neobičan.
Zna mladi policajac da ne smije dirati tijelo, ali ga zanima što je u prsluku. Polako kemijskom olovkom podiže rub prsluka i ugleda nešto sjajno. U podstavu prsluka ušiveni su dukati. Mladi policajac je iznenađen i vraća prsluk u položaj u kojemu je i bio.
Čitavu noć on čuva djeda s njegovim blagom. San ga hvata, ali on se ne da i ostaje budan do zore.
Dukati leže djedu na njedrima. Dukate je djed čuvao pažljivo i brižno jer ga je njegova pokojna Jela to zamolila. Jela je dukate dobila u miraz i čuvala ih za svoju djecu. Tunja ju je jednom pitao da ih prodaju i kupe traktor, ali ona nije htjela ni čuti za to.
„Dok sam živa ne treba mi traktor“, rekla mu je ona prkosno.
„Za koga ih čuvaš?“pitao ju je on i gunđao.
Svanulo je. Mladi policajac se malo protegnuo, izišao van i zapalio cigaretu. Pogledao oko sebe. Vidi; kuća ima štagalj, svinjac… Sve je uredno, ali prazno.
Zadnji stanovnik ovoga lijepoga imanja umro je i ognjište se ugasilo.
Uskoro dolazi mrtvozornik i djeda Tunju voze na patologiju. Patolog se ne može načuditi. Zove kolegu i mladog policajca.
“Jeste li vidjeli, kolega, blago u njedrima?“ govori patolog policajcu koji je sanjiv i samo klima glavom.
„Vidio sam! I što sada?“ upitao ga policajac.
Patolog se čudio mladom policajcu koji ne pokazuje iznenađenje. On je znao za dukate koji su uredno ušiveni u prsluku.
Policajac je mirne savjesti otišao svojoj kući smješkajući se.
„Tko sam ja da nekom uništim snove? Oni su svoje blago čuvali za djecu, a ne za nekoga tko se tu slučajno i to po službenoj dužnosti našao.“
Znao je on – ono što u sebi nosi poštenje, jače je i od samog zakona. I ako posije poštenje, požnjet će povjerenje. A to je čovjeku itekako potrebno!