piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med
Alzheimerova bolest nije znak normalnoga starenja!!! To nije posljedica moždanoga udara, povišenoga kolesterola, šećera ili krvnoga tlaka!!!
Od bolesti zaboravljanja (demencije) u 2021. godini je patilo 55 milijuna ljudi u svijetu.
Od toga broja bolesnika njih 50-70% ima Alzheimerovu bolest. Prema medicinskoj statistici u 2021. godini u Hrvatskoj ima oko 100.000 ljudi s demencijom.
Bolest je 1906. prvi put stručno opisao njemački neurolog i patolog dr. Alois Alzheimer. To je neugodna, napredujuća bolest živčanoga sustava koja veoma ometa stariju osobu u njenim svakodnevnim aktivnostima i time joj narušava kvalitetu života.
Da bi čovjek imao dobro pamćenje i sjećanje potreban mu je zdrav mozak. Zdrave moždane stanice stvaraju i luče svoje specifične biološke tvari koji se zovu neurotransmitori. Oni omogućuju uspješno stvaranje moždanih impulsa, pojavu zdravih moždanih valova i time uredno funkcioniranje mozga.
U moždanim stanicama se nakon 65. godine života počinju pojačano nakupljati dvije nepoželjne vrste bjelančevina: amiloid i tau. Te nakupine pritišću i razaraju moždane stanice. Zbog toga nastaje poremećaj u stvaranju neurotransmitora. Zbog toga ljudi gube pamćenje. Uzrok toga nakupljanja bjelančevina nije poznat.
Svi ljudi nakon 65. godine postupno počinju zaboravljati. No svako zaboravljanje ne mora značiti da se radi o Alzheimerovoj bolesti.
Kod sedamdesetgodišnjaka se Alzheimerova bolest javlja kod 4% ljudi.
Kod osamdesetgodišnjaka se Alzheimerova bolest javlja u 40 ljudi.
Kod ljudi iznad 85 godina svaki drugi ima i Alzheimerovu bolest.
Žene obolijevaju od Alzheimerove bolesti dvostruko češće od muškaraca.
Tipičan oblik Alzheimerove bolesti
Bolesnik sa Alzheimerovom bolesti nakon 70. godine života sve više zaboravlja, osobito nedavne događaje i susrete s ljudima. Zdrav stariji čovjek može zaboraviti ime osobe s kojom je jučer razgovarao, ali se nakon kratkoga vremena ponovo toga ipak sjeti. Bolesnik od Alzheimerove bolesti trajno zaboravlja ime jučerašnjega sugovornika. Kako vrijeme prolazi, on sve više gubi bistrinu u rasuđivanju i mišljenju. Zbog toga psihički sve više propada te ga čak i bliska rodbina teško prepoznaje. Takvi bolesnici sve teže reagiraju razumski, a sve više instinktivno. Čini im se da su stalno u nekoj opasnosti, pa postanu sumnjičavi i nepovjerljivi. Oni loše spavaju jer imaju faze noćne uznemirenosti. Zato često noću ustaju, hodaju po stanu, slažu svoje stvari, traže neke svoje izgubljene sitnice, žele nekuda otputovati. Ako im stan nije zaključan, mogu izaći napolje i izgubiti se u gradu ili u svojoj okolici. Oni se loše orijentiraju u prostoru pa se i zbog toga mogu lako izgubiti. Uvjereni su da ih netko stalno potkrada. Žale se na nestanak svoga novca, naočala, olovaka, ključeva, dokumenata, raznih sitnica … Za to okrivljuju sve oko sebe. Stoga u obitelji (ili u zajednici gdje bolesnik živi) često nastaju konflikti. Oko 20 % bolesnika s Alzheimerovom bolesti imaju vidne ili slušne halucinacije (tj. pričinjavaju im se razni ljudi ili događaja koja ne postoje). Za razliku od ljudi sa drugim staračkim bolestima, ovaj bolesnik je uglavnom čist, uredan, počešljan, obrijan, on pazi na svoju vanjštinu. U početku bolesti ima normalan hod, urednu pokretljivost zglobova, ima urednu mimiku (pokretljivost mišića lica), ima urednu svijest, na licu mu se mogu očitati njegovi osjećaji (strah, tuga, veselje, bol…). Takav čovjek nema drhtavice, nesvjestice ili napada grčeva poput padavice. On kontrolira svoje mokrenje i stolicu.
Atipični oblik Alzheimerove bolesti
Kod atipičnog oblika Alzheimerove bolesti kod starije osobe se najprije javljaju smetnje vida ili smetnje govora. Bolesnik gubi tečnost u svome govoru, sve više zastajkuje u govoru, između pojedinih riječi nastaju sve češće i sve duže stanke. On govori nerazgovjetno, sve teže razumije govor svoga sugovornika, daje pogrešne odgovore na naša pitanja.
Kako prepoznati znakove Alzheimerove bolesti
Prva faza (lakši simptomi):
Bolesnik osjeća tjeskobu, povlači se u sebe, miran je, ima česte promjena raspoloženja, nezainteresiran je za svoju okolinu. Gubi interes za čitanje, pisanje ili gledanje televizije. Slabo komunicira sa bližnjima, zaboravlja, stalno traži svoje stvari ili ih stavlja na pogrešno mjesto. Loše se orijentira u prostoru i vremenu, otežano hoda.
Druga faza (teži simptomi):
Javlja se daljnji gubitak koncentracije i pažnje, nastaju veće teškoće s pamćenjem (ostavljanje otvorene slavine za vodu, plin, svjetlo, vrata od stana ili kuće…), dezorijentiranost u vremenu i prostoru, gubitak rasuđivanja i odlučivanja, bezvoljnost, slabljenje fizičkih aktivnosti, slaba komunikacija, kratki odgovori na postavljena pitanja, zaboravljanje i zapitkivanje, sve veća ovisnost o njegovatelju, strahovi, nesuvisle priče iz prošlosti, gledanje televizije bez praćenja sadržaja.
Treća faza (teški simptomi):
Nastupa depresija, apatija, tišina, promjene raspoloženja, povlačenje u sebe, komunikacija i govor su sve slabiji, javlja se ukočenost udova, sve teži hod i često spoticanje ili padanje, gubitak sposobnosti rasuđivanja, neprepoznavanje bliskih osoba, ponavljanje istih radnji, noćno hodanje i rano buđenje, vidne ili slušne halucinacije.
Uočavanje simptoma
Potrebno je što ranije u obitelji ili u zajednici uočiti simptome bolesti. Obiteljski liječnik na temelju razgovora s bolesnikom i njegovom obitelji može posumnjati na tu bolest.
On tada bolesnika šalje k neurologu koji na temelju specifičnih testova (pisanjem, crtanjem i odgovaranjem na određena pitanja) te snimki mozga može utvrditi dijagnozu Alzheimerove bolesti. Koji put je traženje dijagnoze mučno i traje više godina. Medicinskim pretragama potrebno je isključiti tumor mozga, a potom i razne staračke bolesti sa psihičkim smetnjama. Alzheimerova bolest je u 15 % slučajeva nasljedna. Neurološkim testovima može se kod 95% zaboravnih starijih bolesnika odijeliti Alzheimerovu bolest od ostalih vrsta zaboravljanja.
Liječenje
Čim se postavi dijagnoza, treba početi sa liječenjem. Do sada nema djelotvornoga lijeka protiv osnovne bolesti. No daju se lijekovi protiv zaboravnosti. U Hrvatskoj je dostupno nekoliko takvih lijekova ((Donepezil, Exelon, Ebixa i Emantin) i oni usporavaju tijek bolesti. Radi boljega sna daju se benzodiazepini (Apaurin, Diazepam), a za umirenje živaca i protiv halucinacija daju se antipsihotici (Moditen).
Neki bolesnici loše surađuju sa svojim liječnikom; opiru se uzimanju terapije, umanjuju svoje simptome, uspoređuju se sa svojim zdravim vršnjacima ili smatraju da im lijekovi pogoršavaju stanje. Takvim bolesnicima potrebna je psihološka potpora kako bi im se pomoglo da shvate svoju bolest, pokušaju se naviknuti na nju i živjeti s njome. Od postavljanja dijagnoze Alzheimerove bolesti osoba može proživjeti još 20 godina.
Pomaganje
Za bolesnika je važno da ima svakodnevnu fizičku aktivnost, da je u kontaktu sa drugim ljudima, da se zdravo hrani (voće, osobito borovnice, lisnato zeleno povrće, kruh od cjelovitih žitarica, tuna, losos, sardine, puretina i piletina). Obitelj bolesnika ili njegovi njegovatelji trebaju dobro proučiti narav te bolesti. U tome mnogo može pomoći Udruga za Alzheimerovu bolest. Time se izbjegavaju česta nerazumijevanja u kući ili u bolesnikovoj zajednici. Takvoga bolesnika se ne smije shvaćati kao lošu, zločestu ili svojeglavu osobu. Kod uznapredovale faze bolesti, kad bolesnik sve oko sebe potpuno zaboravlja, socijalna služba će mu dodijeliti skrbnika. Skrbnik će štititi njegove interese i surađivati s liječnicima, socijalnom službom i s obitelji.
Zaključno
Alzheimerovu bolest je neugodna. Liječenje je skupo, doživotno i nije posve djelotvorno. Zbog sve dužega životnog vijeka ima sve više starih ljudi. Zato se i povećava broj bolesnika od Alzheimerove bolesti. U suvremenoj medicini ta se nevolja zove i obiteljskom bolešću. Naime, cijela obitelj trpi zbog suosjećanja sa svojim bolesnim članom i nemogućnošću da mu djelotvorno pomogne. Alzheimerova bolest je veliki izazov za medicinske istraživače, liječnike, obitelj i njegovatelje.
Od svih njih očekuje se humano i milosrdno ophođenje s bolesnikom.