piše: Milan Rajšić
“Monarsi, tirani, masoni i carevi
su vladali.
Zaluđene nacije, oduvijek su patile Generacije.
Sva ljudska prava, nisu nama ništa dala.
A ne bi ih ni bilo, da nije Revolucionara.
Birao je narod uvijek, neku stranu drugu.
A izabrao sebe, za Vlastitog slugu.
Vladavine “narodne”, krivo se nazivale Demokracije.
Raznolike zastave, nikad nisu vidjele
Demokracije” /Željko Murat, siječanj 2022./
Koliko se vidi iz prvih, netočnih, nepreciznih, kontradiktornih vijesti, Putin ide po istoj doktrini kao što su nekada išli oni (najčešće Ameri), koji su osvajali Afganistane, Irake, Libije…
“Afganistan, Irak, Libiju, Siriju, Somaliju, Vijetnam… zelimo demokratizirati i ukloniti talibane, ekstremiste.”
Sve pod izgovorom da su vlasti i politika u tim zemljama, prijetnja, kao sto sada Putin govori:
“Ukrajinu zelimo demilitarizirati i ukloniti naciste.”
A nama, to desetljecima bilo jako, jako, daleko i nismo ni trepnuli, kad su tenkovi počeli parati asfalt, a vojni avioni letjeti plavim nebom.
Opravdavali smo to, jer su to radili “naši” ili “demokratskiji”.
Uz to, napadnuti su najčešće bili, malo ili puno, tamnije boje kože i očiju. Arapi, komunisti ili Afrikanci.
U svakom slučaju, opasni za nas.
Važno je u cijeloj priči bilo, da se kase pune pokretanjem ratne mašinerije, a u prvom redu prodajom oružja.
A kad su novac, “ljudska prava” i “demokracija” u pitanju, sve je dozvoljeno.
Naravno, ni jednu agresiju, niti okupaciju, ne opravdam niti odobavam. Idem i korak dalje, i glasno i jasno, vičem iz svega glasa, da ja ne bih učestvovao, ni u kojem oružanom sukobu, ni za koju domovinu, doktrinu, demokraciju ili naciju.
Rat i ratovi, su bili rezervirani za moje praprapradjedove.
Nažalost, kroz tih sedamdeset, koje sve teže nosim na plećima, naučio sam da će u svemu ovome, jednako kao i u proteklih pet tisuća godina ljudske civilizacije, gubitnici biti samo sirotinja, stari, nemoćni i oni koji su najmanje krivi.
Pjesnik, glazbenik i nobelovac Bob Dylan, pita se prije pola stoljeća:
“Koliko dugo, čovjek mora hodati ulicama, prije nego što postane Čovjek?
Koliko mora, treba golub mira preletjeti, prije nego nađe svoje gnijezdo?
Koliko dugo, trebaju grmiti i tutnjati nebom topovske kugle, prije nego budu zauvijek zabranjene?
Koliko dugo će čovjek čekati da postane slobodan Čovjek?
Koliko često moramo okretati glavu, kao da ništa nismo vidjeli?
Koliko dugo moramo gledati gore, prije nego ugledamo plavo nebo?
Koliko ušiju čovjek mora imati, kako bi čuo plač i jauk oko sebe?
Koliko mrtvih treba biti, da mi kažemo da je previše ljudi umrlo?…”
Odgovor na ova pitanja, prijatelju moj, nažalost, uvijek odnese prvi vjetar koji puhne.
The answer, my friend, is blowin’ in the wind