piše: Štefica Vanjek
Jučer sam bila u velikoj nabavi za kućanstvo. Uredno sam napisala spisak potrepština i kao obično, zaboravila ga uzeti. Treniram mozak svaki dan rješavanjem rebusa u moru informacija i dezimformacija, ali ne djeluje protiv zaboravljanja, možda i pospješuje zaborav.
Obišla sam sva četiri trgovačka centra u gradu i iz svakog izašla sa punim kolicima jer mi je kao i uvijek sve potrebno, kao da nas je doma cijeli sabor, a ne samo nas dvoje. Normalno, brdo stvari sa popisa sam zaboravila. Znam, stalno nas upozoravaju da štedljivo kupujemo uz spiskove, ma ljudi moji trudim se tako postupati, ali starost radi svoje, a i nisam studirala ekonomiju.
Normalno, pri kupnji sam koristila muževu karticu dok je on čekao u autu (znam da mi skida sve po spisku jer očekuje da sam brza kao da imam tri puta sedam). Prošla su vremena kada sam mogla pješice obići sve trgovine i dovući kući brdo vrećica. A ne, nisam ja stara ( ha, ha), samo je bolest u pitanju (em ti krušnu mrvu, bolest me zatekla u cvijetu mladosti).
„Što si to toliko nakupovala“ gunđa moj muž čekajući da zaključa auto dok sam ja teglila vrećice u kuću, kao da on ne mora jesti svaki dan, i kuća se ne mora čistiti („I ti bi mogao koju vrećicu unijeti u kuću“, mrmljam si u bradu). Kada sam to sve navukla i rasporedila gdje treba, jezik sam isplazila do poda. I samo što sam sjela, čujem kako muž gunđa pred kompjuterom: “Opet si koristila moju karticu, kao da imam cijeli državni proračun“. Znala sam da će biti graje jer on čuva svoju karticu kao zmija noge, kao da na njoj ima pokradene milijune, a ne sirotinjsku mirovinu.
Umorna, bijesno mu odgovorim: “Ako ti nije pravo svoj mandat nabavljača, kuharice i domaćice dajem na raspolaganje, pa ti vidi hoće li naše kućanstvo funkcionirati ili ćeš na izbore za novu kuharicu“.
Znam ja njega, neće on prihvatiti moju ostavku. Preriskantno je u ova turbulentna vremena tražiti novu kuharicu kad mene pozna u dušu kao i ja njega, zna da ništa ne mažnjavam za sebe nego se brinem za dobrobit kućanstva. Moj bože gdje bi nam bio kraj kada bi se tako ponašali naši izabrani glavešine, ali vlast je slast, pa ju dobrano i obilato koriste u vlastitu korist. Kada bi se bar brinuli za račune države kao moj muž za svoju karticu, ne bi morali kao prosjaci moljakati Europu da nam ostavi lovu koju ne znamo iskoristiti makar je zabadava, ali znamo državne račune koristiti do maksimuma, čak i ono čega nemamo (normalo dobrano i u svoje džepove).
Čuva moj muž svoju karticu kao da je Narodna banka, pa se brine da ne dođe do prevelike inflacije (boji se bankrota u kućnom buđetu), samo ne zna kupovati i prodavati dionice da nešto i zaradi. Ja mu kažem da mu se ne isplati držati lovu u banci, kao da ima bogatstvo, već da uloži u nekretnine, to se danas isplati. Kupiš za kunu nečiju sirotinju koja je na bubnju zbog duga i zaradiš masno. Ali za to što on ima na računu ne može kupiti ni kokošinjac, možda bi bilo dostatno za jednu hodalicu, ne onu skupu, električnu, već onu običnu četveronožnu hodalicu. Uskoro će nam oboma to trebati, a kako sve ide zdravstvu nećemo imati pravo na to pomagalo, pa bi to bila isplativa investicija sada.
Idem sada održati konferenciju za javnost sa mužem da čujem njegovu stranu davanja mandata na raspolaganje.