piše: Milan Rajšić
Svaka civilizacija, svaki narod i u svako vrijeme, od kada je ljudi, imali su u svojim običajima inicijaciju, slavljenje odrastanja i ulazak u društvo odraslih.
Ponekad je to bilo tetoviranjima, pravljenjem ožiljaka na koži, bojanjem, obrezivanjem “ljudskog okrajka” (kako to nazivaju autori i prevoditelji Biblije), krštenjima, krizmanjima, namazima…
Nakon smanjenja religioznosti i ulaskom u ateizam, mladi ljudi slave svoje prvo brijanje i postaju članovi Saveza pionira ili Saveza omladine, a danas se inicijacija banalizira kroz pravo ulaska u diskoteku, pravo na kupovinu alkohola i cigareta.
Nakon što su na regrutaciji (nikada nisam prihvatio i razumio ovaj socijalistički pojam) ustanovili da sam zdrav i sposoban za služenje u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, dobijam pravo da napravim pasoš ili, kako ja tu knjižicu oduvijek zovem, putni list. Posuđujem jedan maslinasto zeleni ruksak kakav su najčešće nosili ribiči, pecaroši.
Vlak je u ta, kako to prvi predsjednik Hrvatske kaže, nenaravna vremena, vozio od glavnog slavonskog grada Osijeka do glavnog baranjskog grada Pecs u susjednoj Mađarskoj, čak pet puta dnevno!!??? Za uporedbu, danas prema mojim saznanjima, nema niti jednoga.
Darda, Ceminac, Beli Manastir, Magarboly, Siklos…
Svoju inicijaciju i ulazak u svijet odraslih, napravio sam putujući u inostranstvo.
Cijeli dan sjedim na glavnom Sehenyi ter (trgu) u Pečuhu, kako mi Baranjci nazivamo Pecs. Ambijent je neviđen i meni fantastičan.
Trgom dominira džamija iz vremena turske okupacije, danas katolička crkva, hotel Panonia u secesionističkom stilu kao i cijeli centar. Prekoputa hotela, Gimnazija u koju je između ostalih išao i Miroslav Krleža. Na južnoj strani, vodoskok izrađen od svjetski poznatog Zsolnay porcelana.
Na trgu skupine muškaraca i manje žena, u crnim kožnim jaknama i sa MZ motorima. Mađarice, kako se to kod kasnijih putovanja i potvrdilo, neukusno obučene, ali neuporedivo više emancipirane i svakoj u ustima cigareta.
Oni koji ne puše cigarete, ližu sladoled za koji se mora desetak minuta stajati u redu.
Glad utažujem pečenim kobasicama ili krvavicama i masnim langosima. Prije pedeset godina nisam pio kavu, ali sam znao da je prava egzotika i rijetkost. U hotelu, u kojemu na obadva zida vise svileni divovski gobleni, uživam u maloj zdjelici hladetine, sulza, piktija ili kako se već ne naziva.
Lutam po centru: Katedrala s četiri tornja, arheoliske iskopine iz rimskog vremena, muzej Zsolnay porculana, muzej i galerija Vasareli, jednog od rodonačelnika Op-art grafike.
Kad mrak pada idem prema Željezničkom kolodvoru, prolazeći pored najstarije europske slastičarne, kojoj više ne znam ime, a i za koju ne znam je li još postoji. Pedesetak metara dalje zgrada Kazališta i opere, a ispred nje stotinjak metara red za ulaznice. Usput kupujem svome starom prijatelju, Miroslavu Matoševiću, doajenu fotografije u Slavoniji, dvooku kameru Ljubitelj. Jeste da je ruska proizvodnja, ali optika je iz Jene. Svjetska klasa i barem pedeset puta jeftinija od zapadne varijante Haselbladt ili Rollayflax
Na stanici u čekaonici, nas je desetak. Čekamo cijelu noć jutarnji vlak. Tišinu i mir, odjedanput naruši glasno koračanje i lupa bakandži, cokula, cipela koje najčešće obuvaju vojnici i policajci. Na vratima se pojavljuju dvojica muškaraca u crnim kožnim mantilima skoro do zemlje, zavezanim oko pojasa. Jedan ima crni šešir, a drugi na debelom lancu vodi velikog psa vučjaka. Rutinska kontrola. Kesenem sipen (hvala!) , ili tako nekako i odlaze.
Sretan što sam postao veeeeeliki i odrasli, tonem u san.