tekst i foto: Ante Karačić
Iserlohn/ Kada se malo vratim unazad i pomislim što sam sve radio u životu…
Prvo kao gimnazijalac, poslije student a onda u struci dipl. ekonomiste u jednoj odličnoj firmi. Onda prognanstvo i u Njemačkoj zaboravih na diplomu. Čak ne smiješ ni reći što si završio jer ti nitko neće vjerovati.
Imao sam sreće, dobio sam posao u jednoj odličnoj tekstilnoj firmi gdje sam radio do 2008. godine kada je firma propala nakon prve ekonomske krize.
Do mirovine sam nastavio raditi u firmi koja iznajmljuje radnike drugim firmama, bez čvrstog ugovora. Znači, drže te dok im trebaš a onda te šalju u drugu firmu. Tako da sam u tih posljednjih desetak godina radio sve moguće poslove u preko 20 firmi.
Najduže sam radio u skladištima s viljuškarom, komesioniranje robe pri otpremi i dolasku na skladištenje. U mirovini sam nastavio raditi “Mini job” na bazi 450 eura i to kao vozač. Vozim ljude na posao i s posla. Uz to sam se počeo baviti i umjetnošću.
Kao student sam, između ostalog, svaki dan raznosio drva za grijanje u glazbenoj školi. Svi su pričali: “Ovaj radi u glazbenoj školi.” Mislili su da radim kao glazbenik, da sviram neki instrument.
Ovo s glazbenom školom je bio dobar vic ali da sam doživio sa 70 godina da stvarno dobijem posao u umjetničkoj školi, to nije vic. Naime, moje “igranje” s odbačenim materijalima, pri čemu im pokušavam dati neki novi život kada ih malo preradim i doradim, doprinijelo je da su me pozvali u Jugend Kunstschule Iserlohn, gdje inače radi Ankica (Karačić, op.u.), da probam s drvetom raditi s djecom uzrasta od 7 do 10 i od 10 do 14 godina.
Šaljem nekoliko mojih minijatura i radova koji će se naći u katalogu.