A MOGLO JE BOLJE

piše: Milan Rajšić

U Kosmogonijama brojnih asijatskih naroda, Zemlja se predstavlja kao ravna okrugla ploča na Pramoru.

E da bi se ona zaštitila da ne potone, tisućama i milijunima godina, počivala je majčica Zemlja, na leđima divovske kornjače, koja se zvala Kurma.

Čovjekova misao je kroz tisuće godine uznapredovala (Je li to stvarno istina?), pa danas rijetki vjeruju u Zemlju, kao ravnu ploču, a kornjače su postale rijetke, ugrožene životinjske vrste.

Poluotok Karpaz, na istočnoj strani otoka Cipra, jedno je od rijetkih mjesta, gdje Testudonata sp., nakon pet šest tisuća kilometara plivanja, izađe na kopno, iskopa u mokrome pijesku rupu, pa u nju položi nekoliko tisuća bijelih prozirnih jajašaca, iz kojih se izleže par stotina malih čudnih stvorenja, koja vođena mjesečevom svjetlošću i zapisom u genetskom kodu, pokušaju narednih par sati nakon što se izlegu, dogegati se smiješnim hodom do mora koje oplakuje otok, a onda zaplivati tisuće kilometara, preko Sredozemlja i Atlantika, do toplih obala Meksika ili Kube.

Od desetak tisuća, malih ružnih, slatkih, životinjica, to uspije samo rijetkima.

Galebovi, jastrebovi, ribe, vrelo augustovsko sunce, nemarni čovjek… kumuju tome da tek jedna od kornjača, za stotinu godina, ponovo dopliva na Karpaz i polozi tisuću malih bijelih prozirnih jajašaca…

Svake nedjelje, bila ona lijepa i ugodna kao današnja, ili uz urlanje vjetra i lupanje morskih valova, na ciparski poluotok Karpaz, uskom cestom “dopuže” kao jedna ogromna zmija, tisuće automobila, kojima registracijska oznaka otpočinje s tri latinična slova.

Svakoga petka, pa bio on i kišovit kao prije par dana, širokom autocestom, cestom prema najvećoj ciparskoj luci Larnaca, kao jedna ogromna metalna zmija, vijuga i puzi tisuće automobila, kojima registracijska oznaka otpočinje s dva latinična slova.

Tako to ide, ne tisućama, ali nešto manje od pedeset godina.

1974. godine su iz svojih kuća protjerani stanovnici otoka, Ciprioti grčke narodnosti i pravoslavne vjere, sa sjevera, a Ciprioti turske narodnosti i islamske vjeroispovjesti, morali su napustiti svoje kuće na jugu otoka.

Dojučerašnji susjedi, prijatelji i rođaci, namirisali su prije pet desetljeća, zanosni zov i miris nacionalnog, ratnog, krvavog, suznog, unistavalačkog, destruktivnog, nasilnog, pa učinili sve što do njih stoji, kako bi se zlo i mržnja nastavili širiti svijetom.

I sada, danas u sunčanu nedjelju i prije dva dana u kišni petak, otišli su protjerani žitelji Cipra, do svoje bogomolje, na kojoj je, sasvim svejedno, krst ili polumjesec, s tugom se sjetili lijepih idiličnih dana na otoku, gdje se po legendi, iz morske pjene rodila grčka boginja Afrodita.

Malo se rastužili, obećali sebi da će vratiti zub za zub, kad tad, ali opraštanja i zaboravljanja nema, pa lijepo natrag, nepar u nepar, a par u par, a onda dobro nahranjeni mržnjom, bijesom, osvetom, revanšom, desetak godina kasnije na avion ili brod, pa pravac bijeli svijet.

Sada odlaze, vjerujući da će se kao i stare ogromne kornjače, vratiti na Karpaz, idilični poluotok u Sredozemnom moru, samo osamdeset kilometara udaljen od Tuske, Libanona ili Sirije, vratiti za stotinu godina ili na ljudski riječnik prevedeno: u Nigdarevo.

A moglo je bolje…

..

..

..

4.2 6 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Branka
Branka
2 months ago

Lijepo napisano!Thank you!