piše: Milan Rajšić
Cogito, ergo sum, rekao je nekad davno Descartes. Filmskim jezikom je davnih šezdesetih prošlog stoljeća, redatelj Hopper kazao Easy rider, a ja pravo narodski velim: “Putujem, dakle živim!”
A nije baš sve bilo roza prije nekoliko dana. Slika vlastitog Auschwitz tijela u velikom ogledalu, me konsternirala. Danima sam imao otvorena usta od iznenađenja. Toliko otvorena, da je u njih bez prekida nešto ulazilo. Jeo sam kao da sam pobjegao iz Gladi. Za stolom sam bio nestrpljiviji i teže dočekao da počne ručak ili večera, nego mali unuk.
Jelo se nonstop, jelo se sve. Kako kažu u Kambodži, jede se sve što ima noge, osim stola i stolice.
Životni moto je deset dana bio Brechtova misao vodilja iz opere Tri groša: Najprije žderanje, a onda moral!!
Prisjetio sam se proteklih dana prijatelja Klausa koji je pješice prešao cijelu Njemačku. Ne kao hodočasnik, niti planinar, već kao protjerani iz svoje domovine, današnje ruske oblasti Kaliningrad, godine 1945.
Od toga momenta, pa do smrti, noću bi se budio, kao što to obično rade zdravi muškarci poslije par popijenih piva i odlazio do toaleta. U povratku je obavezno otvorio hladnjak, kako bi se uvjerio da u njemu ima dosta hrane.
Sad razumijem i mršave i debele, i gladne i site. Strah. Pravi pravcati strah od gladi vladao je oko mene deset dana. Sada je ponovo sve u redu. Možete me slobodno pozvati na ručak ili večeru.
Kiša pada. Stiglo bablje ljeto. Prve magle se vuku po dolinama. Prvo grožđe ubrano i napravljen rampaš /Federweis/. Ludo vino koje udara u glavu, a bogami i u stomak. Proljev uračunat. Za izbjegavanje istoga, preporuča se jesti juhu od luka i “kolac” od luka. Ukusno. I efikasno.
Rizling i ostale vrjednije sorte doći će na red za branje tek polovicom listopada.
U međuvremenu će se Narod germanski zabavljati izborom nove/novoga Premijer*ke i članova Parlamenta. Izrazitog favorita, kao rijetko kada do sada, nema.
Po zidovima, plakati kandidata za Bundestag. Dominiraju lijevi, lijevlji i najlijevlji. Komunistička partija Njemačke se budi. Sve je dozvoljeno, osim ultra desnih, profašističkih.
Usporedba s Hrvatskom, nije ni moguća. To su ipak dva oprečna svijeta.
Čega se pametan stidi, budala se ponosi, rekao bi naš narod (nekada).
Počela škola u većini saveznih republika. Broj prvašića zadovoljavajući i veći nego proteklih godina.
O, kako sretan dan, sretan dan…
Afganistanska Noeva lađa, nije se valjano ni napunila svim mogućim vrstama službenika, administracije, bogatih…, a već je morala pristati. Narednih dana će se koristiti i gumeni čamci…
Čak 19 sretnika, stiglo u Hrvatsku.
Toliko bi mogao moj prijatelj Zvonko M. primiti, kad bi mu dozvolili.
Mali korak za čovječanstvo, veliki uspjeh za vladu i ministra poznatog po izreci: “Brat do brata, Mađar do Hrvata!”
ICE 23 u pravcu Beča, juri 130 na sat. Večeras ću uživati u diskretnom šarmu istočnoga grijeha, mirisu prepržene crvene paprike, ljutom ukusu gulaša, orošenoj čaši Tokajca …
Budimpešto, stižem nakon skoro dvogodišnje pauze.
Prosjaci prose, lopovi kradu, kurve se kurvaju…
/Brecht, u uvertiri opere Tri groša /
…putnici putuju.
/Ja, Milan, u posljednjem činu opere, Život moj/