piše: Milan Rajšić
Kiše dolaze!
Dva tjedna su prošla od kada sam se vratio iz ljetno-klimatski-ugodne Skandinavije. Pošteno rečeno, nisam se još valjano naspavao. Vruće, vrelo, sparno, praćeno brojnim mušicama i komarcima koji uživaju u ovome ljetu…
Ljeti su vijesti beznačajne i rijetke. Vrijeme je kiselih krastavaca. Mediji žive od prisjećanja na neka druga davna ljeta. I ja isto.
Sedam i pol desetljeća je prošlo od kada je Indija, iz svojih prostora i svoga života, izgurala veliku Veliku Britaniju. Nije išlo lagano i kao podmazano. Par stotina mrtvih ovdje, par tisuća tamo.
Bilo bi još krvavije, da nije bilo Malog Velikog Čovjeka. Svojom politikom miroljubivog otpora, uspio je pobijediti Apartheid u Južnoafričkoj Republici, jednako kao i vodeću pomorsku silu na svijetu, Englesku i društvo s Otoka.
I kad je već izgledalo da je sve završeno, pred Gandija je došao problem, s kojim se nikada nije sreo. Nacionalizam, šovinizam i religiozni fundamentalizam.
Čovjek koji se cijeloga života hvalio da je hinduistički svećenik, u njegovom hramu naizmjenično čitao jednu stranicu iz Korana, a jednu iz hindu vjerskih knjiga, čovjek koji je poznavao Bibliju, morao je do kraja života gledati ono protiv čega se borio.
Nasilje, krv, bježanje, plač… Ovaj puta su žrtve bili desetci milijuna mrtvih hinduista i muslimana.
Susret s modernim, širom svijeta, raširenim zlima, doveo je do toga da i sam Gandi posumnja u čovjeka i njegovu mogućnost da bude miroljubiv.
Događaje vezane uz osamostaljenje Indije (i Pakistana), prikazivao je skoro svakodnevno ovoga kolovoza – ARTE, francusko-njemačka televizijska kompanija. Red dokumenata, red igranih filmova, pa red dokumenata…
Na kraju Attenborough filma “Gandhi”, dobitnika osam Oskara, jedan očajni Hindus, koji je izgubio cijelu obitelj, između ostalog i sina, pred Gandija koji je odlučio postiti do smrti ili dok ne prestane nasilje u “slobodnoj” Indiji, baca krvavu mačetu, nabraja koliko je ljudi i djece ubio i pita sto mi je činiti kako ne bih zauvijek živio u ovom i onom Paklu.
Bapu mu mirno savjetuje: “Nađi jedno od djece koja ovih dana lutaju Indijom i koja nemaju roditelja, dovedi ga u svoju hinduističku obitelj i odgajaj ga do kraja života u duhu i učenju muslimanstva.
Jednostavnije ne ide. A tako je blizo našim katoličkim, pravoslavnim, protestantskim učenjima. Stotine puta smo čuli: “…ako ti netko opali šamar, okreni mu i drugi obraz…”
Ili je mozda greska u prijevodu, ili mozda u tumačenju, ili je možda ugodnije, jednostavnije, ponašati se hrvatski, srpski, njemački… umjesto GRAĐANSKI.
Nikada u 70 godina, nisam posebno razmišljao o prvim danima kolovoza, godine Gospodnje 1945.
Nikada me nitko nije pozivao na protest, na demonstracije, na obračun, na mržnju prema onome i onima koji su tih prvih dana kolovoza, u par sekundi, pobili u Hirošimi i Nagasakiju, nekoliko stotina tisuća civila.
Nikada nitko nije pokušao reći da je to genocid, da je to ratni zločin, da takvo zlo nije zabilježeno ni u Mojsijevim knjigama, gdje sve vri u krvi. “…desno pade stotina, lijevo pade tisuća…”
Čak su i u Starom zavjetu, brojke manje, a i mrtvi su prvenstveno bili vojnici i još u ratu.
Trumanove žrtve su civili, a rat je završio tri mjeseca ranije i bilo je samo pitanje sata i dana, kada će udružene američko-australijsko-kinesko-ruske, vojne snage okupirati sve japanske otoke.
Truman je ipak “naš” čovjek, a i slao nam je UNRA pomoc, gdje su pored mlijeka u prahu i sira, bila i jaja u prahu, popularno zvana “Trumanova jaja”
Bilo je i lijepih ljeta.
Jednog ljeta je stolar u Danskoj, izmislio Lego kocke. Nisam se s njima igrao, nije toga bilo u mom dijetinjstvu, ali sam gledao moju zadovoljnu i sretnu djecu, kako grade, neki novi svijet.
Nažalost, uvijek bi se građevina na kraju igre, na kraju dana, srušila.
Nešto je mlađi CD. Samo mu je četrdeset godina.
Ni to nije bio moj svijet. Prije četrdeset sam živio u znaku stvaranja obitelji i Egzistencijalizma.
Glazbu sam slušao s gramofonske ploče ili radio aparata, koji je jednako kao i ja, preživio sve promjene, revolucije, inovacije…
Nazad u ljeto 2022.
U Njemačkoj zabilježeno značajno povećanje krađe ogrijevnog drveta. Pitanje je dana, kada će biti i “ilegalnih” priključaka na plinovode i dalekovode. Zima je zima, a posao i profit, se nudi posvuda. Živimo li u Drusšvu slobode mišljenja i slobodnog trzžsta, ili ne?
Njemi se svašta može prigovoriti, ali da je za malog čovjeka i njegov Minimalizam, Raj na Zemlji, mora se priznati.
Sve može biti skuplje, bez svega se može, ali hrana, pogotovo osnovne živežne namirnice, ne.
Osim ulja, koje je izmaklo kontroli, Republika Njemačka subvencionira i kontrolira rast cijena.
Vreća krompira od 10 kilograma, prodaje se za pet euro.