piše: Milan Rajšić
U tročetvrtinskom taktu, Johanes Strauß Sohn, valcera, prolazim kroz Beč.
Od lijepog plavog, ni glasa. Odavno je Dunav mutan i siv, kao raspoloženje Austrijanaca, nakon što su 1866. izgubili bitku i rat protiv Prusa.
Da apsurd bude veći, Beč i ne leži na Dunavu, već na Donaukanal.
Posljednje veće mjesto u Austriji je gradić Hainburg, nekada važna luka, a zahvaljujuci proizvodnji i trgovanju duhanom.
Napustivši grad, u daljini ugledam dvorac u Bratislavi, a Donau, promijeni svoje ime u Dunaj – slovački i Duna – mađarski.
Prelazak preko jedne, u vrijeme Hladnoga rata najčuvanije granice na svijetu i velika tabla na kojoj piše: “Vytajte na Slovensku”.
Kilometar – dva prije Bratislave dočekuju me nekadašnji bunkeri, danas barovi i diskoteke.
Na padinama Malih Karpata, a direktno na obali rijeke, smjestio se glavni grad Slovačke Republike, koji se sve do 1. ožujka 1919. i stvaranja Čehoslovačke zvao Preßburg pa preimenovan u Bratislava. Grad bio nekada najviše poznat po bogatim urarima, a danas po skupocjenim urarskim zbirkama.
Slovaci su jedan od najstarijih slavenskih naroda na prostoru Europe, a slovački glavni grad je, više od dva stoljeća bio centar mađarske kraljevine, koja je nakon bitke i poraza kod Mohača, 1526., skoro u potpunosti bila zauzeta od Turaka.
Skrasili se izbjegli plemeniti Mađari, ne zaboravivši sa sobom ponijeti kasu i zlato, u današnjoj Bratislavi, pa se polako oporavljali, rasli i ojačali, te nakon nekog vremena a uz pomoć Habsburgovaca, potjerali Turke, a grad postao mondeno bečko izletište.
Republika Čehoslovačka slijedila poslije K. u. K., pa došao ruski komunizam, o kojem sam vremenu i životu u Bratislavi najviše čuo od prijatelja Željka, rođenog u ravnoj Slavoniji, njegove pokojne supruge Eve, rođene u Bratislavi i njegove kćeri Rade, rođene u dalekoj Indiji…
Ne treba meni danas vodič za razumijevanje duha i duše grada.
I hajde, sad ti na ovim našim ludim prostorima, pričaj i hvali se hrvatstvom, srpstvom, eskimstvom i timbaktuanstvom…
S kim je čija baka nekada spavala, teško je saznati, razumijeti, pohvatati i poslagati. Sigurno je samo to, da je naš hrvatski Sudbinski tijek, vezan uz glas i slovo B.
S nekim B, smo proživjelu par stotina godina, s nekim tek pedeset, uz druge smo već dvadeset.
“Nikada nećeš BBBBBBiti sam”, pjeva se po gradovima i selima
Cijeloga života smo vezani uz “naš” Bec, “našu” Budimpeštu, njezinu zamjenu Bratislavu, uz kod nas omraženi Beograd, uz danas neizostavni Brisel…
Jedino nas mimoišao Bukurešt…
Ja sam i dalje, u znaku slova D, pa ostavljam Bratislavu i nastavljam niz Dunav. Prvih 200 kilometara u pravcu Budimpešte i Crnog mora, vozim se lijevom, sjevernom, slovačkom obalom rijeke.
Prava oaza idile, mira, skoro nedirnute prirode.
Mala skromna sela i naselja od par kuća, bogate njive na kojima raste sve, kao u Božjem vrtu, izobilje kanala, stotine kilometara zelenih podunavskih suma topole i vrbe, a na višim gredicama hrasta i jasena, najveća brana Srednje Europe, fasinirajuća vodena masa…
Pastoralni mir remeti tek poneki brod koji prevozi turiste između tri glavna grada, tri europske države, uz koje je vezana i naša južnoslavenska sudbina.
Poslije slovačkog Medved’ova, rijeka je granica i mirno teče. Svakih par kilometara, skeledžija skelom prevozi na drugu obalu.
Kompom prevozi kompar, ljude, bicikle, stoku, rjeđe automobile.
Komarno, je slovački dio grada koji je sve do kraja Prvoga svjetskoga rata bio jedan grad, a danas je podijeljen i na mađarskoj strani se zove Komarom.
Poražena Austrougarska morala je biti kažnjena, pa su se njezini (osvojeni i prisvojeni) prostori, dijelili i raspacavali, sve do apsurda podjele jednoga jedinstvenoga grada koji je desetljećima branio Europu od Osmanlija, a danas svjedoči o povremenim ludostima zapadne politike i osloboditelja.
Bože, čuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću se ja sam zaštititi, čuo sam da negdje narod govori.
Ima li čovjek interesa za razgledanje dvoraca, utvrda i kulture vezane uz više tisućgodišnje postojanje naselja, na obadvije obale rijeke, mora izdvojiti i potrošiti dosta vremena za sve obići i vidjeti.
Nastavljam dalje, sve do Šturova, za mene posljednje slovačke točke na Dunavu. Gradić zahvaljuje svoje ime Ludovitu Šturu, književniku, političaru, revolucionaru, profesoru…, zaslužnom za prezentaciju i brigu o srednjeslovačkom dijalektu.
Da je takvih više…
Ugodno provincijsko mjesto na Dunavu, važno križanje željezničkih pruga, nekada granični prijelaz…
Uz čašu hladnog “Kozel” piva, pripremam se za “desant” na desnu, južnu, mađarsku obalu.
Prebacivanje preko Dunava izvodim preko jednog od ne baš čestih mostova na ovom dijelu rijeke, a o tome što me sve tamo dočekalo na drugoj strani Duna…?
…
Česnova polevka
Ovu ukusnu tipičnu slovačku juhu, može se napraviti na dva načina.
Varijanta A
Cijeli oguljeni strukovi, česnovi češnjaka se dvadesetak minuta prokuhaju u mlijeku, pa od kuhanog češnjaka napravimo pire, koji dodatno zgusnemo sa žlicom brašna, dodamo tople vode, sve prokuhamo, dobro i po vlastitom ukusu začinimo, pa serviramo uz prepečene kockice kruha.
Varijanta B
Češnjak se sitno nasječe, poprži na masnoći dok ne porumeni i cijela kuća ne zamiriše, a susjedi pruže nos kroz prozor. Doda se mlijeko, sol, papar crni crveni zeleni, muškarov oraščić, peršinov list, majoran, kiselo ili slatko vrhnje…
Par minuta prokuhamo, umiješamo malo mješavine brašna i mlijeka, popržimo na maslacu kockice kruha…
Pa jedemo dok se ne vidi dno posude u kojoj smo pripremali ovo ukusno, jednostavno, jeftino, zdravo slovačko jelo.
Njama, njama… veseli se i mali dvogodišnji Rene, slovačko-hrvatski-engleski-mađarski-indijski…,a u svakom slučaju šesti i najmlađi Željkov unuk.