piše: Ruža Čulo
U ljeto 1995., nešto prije Oluje, prvi put posjećujem zavičaj nakon dugih 5 godina. Moje selo nalazilo se na prvoj crti obrane Livna i život u njemu bio je neizvediv. Jedini stanovnici bili su hrvatski branitelji.
Naša kuća pogođena je granatom, na njoj nije bilo vrata. Na podu majčine sobe našla sam gospinu sličicu iz Međugorja. I danas je čuvam za uspomenu. Držim sličicu u ruci i plačem u napuštenom i zaraslom selu.
Moja je majka rođena 1941., njezina sestra godinu dana kasnije. Kao djetetu bilo mi je neshvatljivo da su ljudi rađali djecu u ratu. Gledajući ratne filmove najteže mi je bilo gledati malu djecu i njihove majke. Nisam mogla zamisliti da ću i ja proživjeti rat. Vjerovala sam u čovjeka, u pouku iz prošlosti, u to naše „najnovije doba“. Kako naivno!
Koliko ratova čovjek u životu mora proživjeti? Koliko ratova u svom životu čovjek može preživjeti? Kako smo mi „svoj“ rat preživjeli i izašli kao pobjednici?
Nažalost, u suvremenoj Europi proživljavamo još jedan rat, sličan, a opet različit od našeg. Anitina ortodontica zaposlila je izbjeglicu iz Ukrajine, doktoricu, kod sebe u ordinaciji. Šapće mi da ju je uzela kad je vidjela na televiziji, kaže samo da je zaposli s nečim, da ne sjedi samo i plače. Anita je komentirala da joj se plače.
Plače se i meni i plačem, plače svatko tko je normalan kad vidi toliko stvarne patnje. Ne filmske, izmišljene, stvarne patnje koja je tu, prisutna svom težinom. Ja čak ni tu filmsku ne mogu gledati, rastuži. Kako je čovjeku vidjeti stvarnu masovnu grobnicu, tijela u vrećama, nabacana u jarku, jedno na drugo? Pa kamen bi plakao!
Naše nebo prelijeću vojni avioni, Anita ide do prozora. Dižem se za njom, instinktivno. Zapamćeni refleks iz „našeg“ rata. Ne govorim joj da se makne, svjesna da se neće dogoditi ništa, ali stojim uz nju, kao da bi je moja nazočnost zaštitila.
Zaštiti… Bože, zaštiti, brani i sačuvaj… ponavljam u sebi molitve moje majke. „Čuj nas majko…“
