KAKO JE FIĆO PREGAZIO TENK

Iz naše arhive 01.07.2011.

Instalacija u spomen na crvenoga fiću.
piše: Danica Crnov
Osijek/ Nema  danas osobe  u Hrvatskoj …a ne ovoj zemlji, kako mnogi hrvatski političari kažu …koja je proživjela Domovinski rat, a da se ne sjeća kako tenk JNA brutalno gazi crvenoga fiću u Osijeku …Toga je 27. lipnja 1991. Branko Breškić u jednom  trenutku izašao iz fiće i ostavio ga na  križanju  osječke Vukovarske i Trpimirove ulice te tako stao na put agresoru.
Razljućeni  u tenku i u ljutome bijesu pogaziše fiću pokazujući kako će  proći svi koji se budu suprostavili toj sili, ali zaboraviše jadnici da za domovinu i slobodu umrijeti teško nije tko se za nju bije.
Gaženje crvenoga …kakve li slučajnosti ili možda ništa nije slučajnost … fiće bilo je znakom da osvajači neće imati milosti, ali  još više simbolom spontanoga otpora naroda  koji od straha pred tom silom neće pasti.
No nitko nije mogao niti zamisliti kakva nas grozna, paklena  budućnost čeka i na što su sve bijesni  osvajači bili spremni kako bi pokorili te ugušili želju i višestoljetnu borbu hrvatskoga naroda za  slobodu.

Sila i moć, oholost i bezobzirnost  brutalnim su gaženjem fiće jasno govorile: Sada ćete vi vidjeti tko smo mi, mi imamo tenkove, a vi goloruki jadnici drznuli ste se nama suprostaviti.
Živjelo  se od jedne do druge zračne uzbune, od jednoga zračnoga napada do drugoga …

A njih je bilo danonoćno…Svjedočili smo ratnim strahotama i užasu koji su zahvatili cijelu Hrvatsku i nismo  vjerovali svojim očima i ušima. Noći su tada bile sablasno mračne, crne i strašne, a naselja bezimena, samo je na obzoru prema Vukovaru i Vinkovcima sijevalo te se čula tutnjava sa svih strana:

Stoji tutanj neba i ravnine,
Stoji jeka drägē i planine.

Eksplozije su bile toliko snažne da su se prozori i vrata tresli i na udaljenosti od nekoliko desetaka kilometara …
Ljudi su ginuli na ulicama kao muhe jer su tamo neki strašljivci u svom bezumlju …izdaleka, ispaljivali granate na nevine ljude, na gradove, palili sela, presjekli putove …
Slika ulaska razularenih divljaka u  Vukovar, njihove arogancije i mržnje, njihova nadrealnoga režanja i njihove stravične, sotonske pjesme nad mrtvim ljudima te razorenim i grozno ranjenim gradom, nad kolonom djece, žena i staraca, nad ubijenim ranjenicima iz bolnice, nad krvavim poljima …obišla je svijet i svaki put kad je vidimo, izazove mrazne trnce:

Ali tko će vjerno opisati
Prepaćene teške vaje?
Tko li srcem mirnijem slušat
Gorku žalost kolika je?

Vukovar, Osijek, Dubrovnik, Zadar, Petrinja, Sisak, Ćelije, Bogdanovci, Nijemci, Škabrnja, Kijevo …dižu čelo pod nebo jer tamo su njihovi sinovi i kćeri koji su dali svoje živote za njihovo slobodu. Poginuli su, mučeni na najmonstruozniji način, odvedeni u logore diljem Srbije … Neki su nestali i još ih i danas  tražimo…
Istina će izaći na vidjelo, ne znamo u kakvom obliku, ali saznat ćemo gdje su nestali. Pitamo se: zašto uvijek stradavaju pravednici? Vjerojatno kako bi iz zločinaca istjerali zlo i kako bi oni, naposljetku, zaslijepljeni od mržnje progledali i s velikom stravom  ugledali strahotu koju su počinili. A teško je  s time živjeti, a još je teže umrijeti.
Na križanju  osječke Vukovarske i Trpimirove ulice postavljena instalacija, u spomen na crvenoga fiću, simbolizira sve  koji su bili pregaženi brutalnom agresijom, ali i one koji su nadljudskim naporima, a nezaustavljivo gonjeni plemenitim motivima i snagom ljubavi prema svojoj obitelji, mjestu i Domovini,  pobijedili.