Dr. Vesna Bosanac -heroina domovinskog boja
prilog: Marijan Brajinović / Nikola Šimić Tonin
Čitam s tugom u očima naslovnice hrvatskoga tiska: Rat, okupacija, stres, zatvor i smrt sina, ostavili su trag na zdravlje dr. Vesne Bosanac, heroine domovinskog boja. Ostavila je neizbrisiv trag u modernoj povijesti grada Vukovara i Lijepe naše. U Vukovar se doselila kao dijeta. Specijalistica je pedijatrije.
21.02. 2022., je umrla legendarna liječnica i ravnateljica bolnice u Vukovaru.
Meni su draži heroji koji postaju simbol građanske hrabrosti i humanosti koji rizikuju da za takav karakterni stav svaki dan plate vlastitom glavom. U takve karakterne ljude i vrsne stručnjake spada i liječnica i ravnateljica Vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac, rodom iz Subotice, koja je doživjela barbarsko ubijanje od strane četnika i raskalašene „Jugoslavenske narodne armije“, koji su počinili ogromne masovne zločine odmah poslije pada Grada Vukovara na pacijentima njezine bolnice.
Dr. Vesne Bosanac prisjetio se dr. Marijan Brajinović:
–Znajući koje je muke preživjela i kojim strahotama je svojedočila, pozvao sam je kao predsjednik Austrijsko-Hrvatskog društva u Beču da iznese strahote koje su počinili agresori predsjednika Miloševica, kao što to danas čini Vladimir Putin nad hrabrim ukajinskim narodom. Tako sam dr. Vesni Bosanac organizirao kratko poslije pada Vukovara konferenciju za tisak u Beču u „Cafe Landtmann“ te sam morao dočekati sam novinare i ispričati njen nedolazak radi velikih bombardiranja Osijeka. U njezinoj delEgaciji su trebali biti predstavnici austrijske i njemačke manjine, koji su uspjeli doći, te je taj termin spašen i bez glavnog gosta.
Tek 8.01. 1992. Uspjela je doći dr. Vesna Bosanac u Beč i posvjedočiti koje su se sve strahote i zločini događali u Vukovarskoj bolnici.
Upečatljivo je o tim svedočanstvima napisala u dnevnim novinama „Der Standard“ novinarka Inge Bacher-Dalma posvećujući joj veliki članak na drugoj stranici pod naslovom „Herr General, sind sie verrückt“?
Dr. Bosanac kao voditeljica bolnice naredila je svom osoblju da se sklone u podrumske prostorije bolnice jer su četnici i JNA bomabrdirali bolnicu i to sa napal-bombama. Napadali su 86. dana, dakle skoro tri mjeseca na bolnicu u kojoj su bez pauze vršene operacije uz pomoć agregatora. Dr. Bosanac je posjedovala organizacioni talent te je u rijetkim predasima od bombardiranja trčala kroz opustošeni i razrušeni Vukovar na općinu da bi poslala faksove na engelskog premijera John Major-a, austrijskog ministra dr. Mocka, njemačkog ministra vanjskih poslova dr. Gentscher, te americkog ministra Cyrus Venca, te na Crveni križ itd.. Proslijedila je u vremenu od 4.10. do 19.11. 43 apela moleći zapadne političare da se probude i nešto poduzmu za spas nedužnih ljudi. Jasno da ona nije dobila nikakav odgovor.
Često puta je telefonirala sa agresorskim generalima srpske vojske, tako i s generalom Andrijom Rašetom, kome je rekla:
“Gospodine generale pa jeste li ludi, na bolnice se ne puca“. Na to joj je odgovorio drski general:
“Da li ste sigurni gospođo doktor? To nije istina“.
Dr. Bosanac se skrbila ne samo za skoro 4000 ranjenih, koji su prošli kroz njezinu bolnicu od tog 2300 operiranih, nego i za širenje istine o zvjerskim zločinima ne samo za vrijeme bombardiranja Vukovara i kasnijih pokolja, nego je iznosila istinu o srpskim koncentracionim logorima, kroz koje je i sam prošla, gdje su ubijani ljudi bez suđenja i mnogima se ne zna ni danas za grob. Za njezine humane zasluge predlagana je zajedno s dr. Jurajem Njavrom za Nobelovu nagradu za mir, a i austrijski Rotary club joj je uručio nagradu za civilnu kuražu.
Ona zaslužuje ne samo počasno građanstvo u rodnoj Subotici nego i u Vukovaru i Zagrebu kao i ulice koje se zovu po njoj, jer njezinom humanošću zadužila je buduće generacije.