Miljenka Koštro
Zapitam se
Što još mogu
Mogu upregnuti snop misli
Duboko disati
Na sreći, ali, upitam se: što je sreća,
Mogu zjenama srca stihove pisati
Sve žedne uzbrdice
Opasne nizbrdice i strmoglavice
Procijediti kroz preostale sjekutiće
Mogu širom otvoriti oči
Iako su se nagledale istinske ljepote
Ali i sukljanja siva dima
I ne dopustiti da se
Lijepe slike iz sjećanja gube
Vrijeme je prožvakalo
Mojih pedeset i koju
Ispilo onaj mladenački žar
Licu dalo bore, kosi drugu boju
Dok divlji vihor visoko diže valove
Vrištim na njegovu nevidljivost
I privid moći rubnih huškača
Što pupoljke guraju u vatru sukoba
Ne, ne mogu, ne želim, neću
Ukorak s huškačima crvenih očiju
U nekom tek prispjelom trenutku
Sjedam u brzi vlak, u mirnije sutra
Trebam naprijed poći
Već ispijam toplu kavu, žvačem kroasan
U mirisu nekog
Toplim bojama sunca obojana jutra
Što još trebam
Što još mogu
Osim za sve proživljeno
Zahvaliti dragom Bogu
Pogled baciti na sutra, u duši čuvati
Komadić davno uzgojena mira
Pustiti ustreptalo srce
Da prije dugog oduška
Uz osmijeh, dobru pjesmu
I koju suzu slanu
U ritmu ljubavi
Odu životu do iznemoglosti
svira, svira, svira…