piše: Milan Rajšić
U suštini, to je vrlo jednostavna priča o turistu, čudnom trokutastom debeljku koji dođe na plažu, i sve što mu treba jednostavno napuše. Šator, lezaljku, mali brod, mamac, štap za pecanje…
Tiratatatarata tiratatata…/*
Heehee…
Tako napuše i vlastitu partnericu plavušu, koja mu se na prvi pogled ne dopadne, pa je i ispuše.
S drugom damom, crnkom, zadovoljan je, ali joj mora malo povećati grudi, prije nego je počne zavoditi.
Tiratatatarata tiratatata…
Heehee…
Ne prođe dugo, a njoj je dosadno, ostavlja ga, pa ulazi u more i pliva, sve dok trokutasti debeljko ne napumpa veliku ajkulu koja uplaši prsatu damu, koja mu se ponovo, sada očarana njegovim spašavanjem, baci u zagrljaj i naručje.
Ni to ne traje dugo. Do nailaska mišićavog preplanulog surfera.
Tiratatatarata, tiratatata…
Heehee…
Sve u svemu, traje to toliko dugo, dok trokutasti debeljko ne ispusti zrak iz prsate crnke, a surfer ne napravi samoubistvo, izvukavši sam zatvarač svoga vlastitog ventila.
Na kraju, jednako tako kako je lako došao do svega napuhavanjem, tako to i nestane, ispuhavanjem, a trokutasti debeljko i sam sebe, na kraju, lijepo ispuše.
Tiratatatarata, tiratatata…
Heehee…
Kritika potrošačkog društva 1961. godine, i još u socijalističkoj državi.
****
Santa Monika, 9. travnja 1962.
34th Annual Academy Awards.
Medju ostalima, te su večeri slavili filmovi “Priča sa zapadne obale”, “Nirnberški proces”, “Doručak kod Tifani”, “Topovi sa Navarona”, režiseri Jerrome Robins i Robert Wise, glumac Maximilian Schell, nezaboravna Ciociara, Sofia Loren, kompozitor Henri Manchini i njegova “Mjesečeva rijeka”, kao i brojni scenaristi, kamermani, kostimografi, majstori tona i specijalnih efekata, majstori reza i vrag će ga znati što sve još nema u toj sedmoj umjetnosti.
****
Medju gostima i nagrađenima te aprilske lude noći u Santa Monica, bio je i jedan Dušan i jedan njegov “Surogat”.
Zamjena, nadomjestak, patvorina, falsifikat… The Substitute, Cypporar, Der Ersatz, Le Succēdanē, Surrogatto.
9′ 25″ dugačak, animirani film “Surogat”, nastao je 1960. kad su se tek rudimentarno počeli pojavljivati surogati ili nadomjesci za prve željene stvari.
Flm kao da je anticipirao današnjicu u kojoj se polako gubi granica između stvarnosti i virtualnog surogata za stvarnost.
Koja kritika potrošackog društva u povojima.
Davne 1961. godine, i još u socijalističkoj državi.
Tako je to izgledalo prije točno šezdeset godina.
Svijet je prepoznao kvalitetu i vrijednost i po prvi puta, jedan kipić Oskara, dodijelio jednom autoru crtanoga filma, a da isti nije iz Amerike.
****
U međuvremenu smo se mi u novoj Republici, prije nego su pijetlovi zapjevali, jednako kao i Petar Isusa, nekoliko puta uspjeli odreći i zaboraviti toga Dušana (Vukotića). Dušanu je jedini grijeh bio što je Dušan i što nije pronašao neki surogat za svoje čudno ime.
Na primjer Duja, Dujo, Dula, Dulin…
Još bi mu bolje bilo da je Otto, Franz, Jozef…
Mi ove posljednje, obožavamo i volimo.
Sve, sve drugo, ali ne Dušan, jer nas to jedino i neodoljivo prisjeća na cara Dušana iz porodice Nemanjića.
U slavenskoj narodnoj tradiciji (Srbi, Slovenci, Crnogorci, Česi…) ovo je ime važilo za vladarsko, pa se izbjegavalo davati ga običnim ljudima.
U našem uskom, nacionalističkom okruženju, nije pomoglo ni to da je Dušan, prava duša od čovjeka, sinonim dobrote i dobrog duha.
Pa smo tako najprije, početkom devedesetih, nasilno umirovili Dušana profesora, koji je osnovao Katedru za animirani film, predavao filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a bavio se i teorijom animacije.
Oskarovac Dušan, najuspješniji hrvatski filmski autor, rodom iz hercegovačkog gradića Bileća, otišao je zanemaren i pomalo zaboravljen u Hrvatskoj, kao da se svojim radom nije ni upisao u hrvatsku kulturu i povijest.
Dušanu animatoru i filmadžiji je 1991. godine zabranjen ulazak u “Zagreb film”, koji se uveliko podigao i razvio baš na račun Dušanovog imena.
U Enciklopediji hrvatske umjetnosti iz 1996. godine, Dušan oskarovac, dobio je cijelih 12 redova.
Otišao je zauvijek prije 24 godine u svojoj 71. godini, u Krapinskim toplicama, prilično zanemaren i zaboravljen, očito ocijenjen kao politički nepodoban.
Sve Dušanove nagrade, njih 145, preostala obitelj i supruga, poklonili su Muzeju grada Zagreba.
A mi, poznati po svakovečernjim “Pola ure kulture”, u potpunosti smo ga zaboravili sve do 2007. godine, od kada na Animafestu u Zagrebu, jedna od nagrada nosi njegovo ime.
Zaboravili smo da je neki Dušan, živio i radio na našim paralelama i meridijanima.
O Dušanu akademiku, clanu crnogorske (a zašto ne i hrvatske?) Akademije nauka i umjetnosti, (a moglo bi i znanosti), ionako nikada nismo ništa ni čuli.
U više od tri desetljeća Republike Hrvatske, rijetko smo u jednom “TV Kalendar”, “Na današnji dan”, “Vremeplov” ili sličnoj medijskoj emisiji, vidjeli prilog o Oskarovcima: “Surogatu” i Dušanu Vukotiću
Danas, devetog travnja godine Gospodnje 2022., na šezdeseti rođendan, jedinstvenog fantastičnog međugalaktičkog uspjeha, Hrvatska je uputila javnu čestitku hrvatskim Oskarovcima.
Bravo!
Surogat, dragi Vud.
Surogat.
Spas i riješenje je u surogatu.
****
Putujući prije nekoliko dana po turskom dijelu Republike Cipar, u jednom toaletu?!, doslovno rečeno, nabasao sam na fotografiju Nikole Tesle, ispod koje je na turskom jeziku pisalo:
“Nefretiniz elektrige dönüstürülebilseydi bütün dünyayi aydinlatirdi”
Ili što bi naš čovjek rekao:
“Kad bi se vaša mržnja mogla pretvoriti u struju, osvijetlili bi cijeli svijet”
****
/* Glazba iz filma “Surogat”
Nervozni jazz, zagrebačkog skladatelja i dirigenta Tomislava Simovića