Miljenka Koštro
Ženo, majko, voljela si ga
Vašemu djetetu uspavanke ste pjevali
A drugo u utrobi nosiš
On dobrovoljno ode braniti Domovinu
S krunicom oko vrata
Ispraćala si ga zabrinutim pogledom
I strepeći trudna čekala u vašemu toplom gnijezdu
Nažalost živ se nije vratio
A tek mu bi dvadeset i koja
Iz dna duše je volio svoju Hrvatsku
Glas tuge probode ti srce, slomi krila
Kihot sudbine bi jači, glasniji
Nad glavom ti lebdi umorno vrijeme
Njegov posljednji krik slijeće na tvoju crninu
Umire pjesma slavuja, glasovir gubi glas, a cvijeće miris i boju
Nepomična stojiš, za svojim Stipom umireš živa
Čuješ, plod vaše ljubavi u utrobi ti se miče
Pred tvojim očima krikom orla kriče pokopane nade
Na njegov grob spuštaš suzu i ružu bijelu
U tihom treptaju svijeća dogorijeva
Znaš, čista duša mu, oslobođena ovozemnog
Posuta zvjezdanim prahom odlazi u Kraljevstvo Nebesko
Okovana tugom u mislima ga grliš
I sanjaš slobodu voljene Domovine
I kao da čuješ glas svoga Stipe:
Ne plači mila, ljubi naše anđele
Budi ponosna, pjevaj moja Marija
Život sam dao za trobojnicu, za Domovinu
Da nam djeca rastu u slobodi
Dići će se trobojnica iznad vatre i dima
Procvjetat će i prolistati u miru naša zemlja Hrvatska
Kroz šumor vječnosti i suze odgovaraš mu:
Do groba vjerna tebi i voljenoj Domovini,
Pokriven blagom svjetlošću, odmaraj se na krilima vječnosti
Počivaj u miru Božjem, heroju moj
Iskrena ljubav sve pobjeđuje
Nebo je proplakalo, kiša je počela padati
Pokisla golubica Nebu podiže maslinovu grančicu
I riječi srebrnom šutnjom omotane