tekst: Marko Jareb
Ovako zbori jedan urednik novina:
„Namjenska sredstva za školske knjižnice dugo razdoblje nisu ni planirana, a kamoli isplaćivana osnovnim i srednjim školama. ( … ) Prije tri godine ministarstvo je izdvojilo iznos od 5,2 milijuna kuna da bi se knjižnice, kako je obrazloženo, u skladu s novim kurikulumom, opremile obvezatnom lektirom te ostalim knjigama odnosno stručnom literaturom za učitelje. Podijeli li se taj iznos na 1329 matičnih osnovnih i srednjih škola, svaka dobije 3912 kuna. Dodamo li još 1115 područnih škola, onda svaka dobije 2127 kuna. Može li se za taj novac kupiti 25 primjeraka ‘Vlaka u snijegu’ ili ‘Ane Karenjine’ i tome dodati po koju stručnu knjigu za učitelje? Ne može!“
Jedna renomirana autorica, sada pokojna, požalila se jednom uredniku kako su je nakladnici u pravilu zakidali, bilo da je riječ o honoraru ili o dijelu naklade. Ona je i živjela od pisanja.
Jedan drugi renomirani autor, također sada pokojni, je rekao javno na televiziji, da on od pisanja ne može živjeti i to obrazložio kako on može godišnje napisati jedan roman te za isti od nakladnika po njemu dobiti najviše 20 do 25 tisuća kuna honorara, a od toga na mogu živjeti, naveo je taj autor.
No, također još jedan autor, navodi kako on, gdje god ga pozovu da nešto govori o svojim knjigama za honorar traži najmanje petsto eura. Može li on imati toliko nastupa da od honorara s istih, može od pisanja i živjeti?
Što bi na gore izneseno mogli reći oni koji su državni dužnosnici te plaću dobivaju iz državnog proračuna? Je li im državni proračun bankomat iz kojeg mogu neograničeno podizati novac za svoje potrebe? Koliko se pri tome krše zakoni? Tko je izglasao iste?