piše: Martina Budimir
Kad sam bila dijete, već sa svoje tri godine, razmišljala sam o stvarima i postavljala si pitanja za koja sam tek kasnije saznala da nisu baš uobičajena, ne samo za tu dob, nego niti za većinu ljudi koji prilično trezveno gledaju na život i jednostavno ga žive, umjesto da ga seciraju, propitkuju do mjere sveopće upitnosti postojanja.
Uglavnom, zahvalna sam roditeljima koji su me podržali u odluci da, uz strani jezik, studiram i nešto što se većini, doduše samo u našem podneblju, čini mlaćenjem prazne slame. Iz perspektive osobe koja je jedina zaposlena u obitelji, koja plaća račune, kupuje namirnice i toči gorivo, i meni se ponekad čini izgubljenim vremenom.
No nije! Iako, osim na praksi na fakultetu, ni dana nisam provela u nastavi filozofije, logike ili etike, iako ni kunu nisam zaradila na temelju studija koji je zaista zahtjevan jer pročitati jedno filozofsko djelo, zahtjevno je kao, u najmanju ruku, 5 književnih djela pročitanih na studiju germanistike, ipak studij filozofije ne smatram uzaludnim.
Moralo je tako biti. Svaki naš životni odabir tu je s razlogom. Studij filozofije možda mi nije olakšao, ali svakako mi je dao alate za pronaći put k sebi, za shvatiti da na neka pitanja odgovori ne postoje, ali ih se mora postaviti. Pomogao mi je u osobnom razvoju više no bilo koji terapeut jer često je dovoljno zaviriti u sebe, otvoriti oči za svijet i kritički promatrati i jedno i drugo.
Moji su me roditelji prihvatili takvu kakva jesam. I mnogi drugi. Treba(lo) (je), doduše, vremena. Imala sam sreću sresti svoju srodnu dušu koja nije prošla formalnu filozofsku naobrazbu, ali s kojom, potpuno slobodno, mogu biti ono što jesam i podijeliti svoje misli.
I dalje me muče pitanja iz ranog djetinjstva. I potvrdile su se ondašnje sumnje, obistinili se strahovi. Gubitkom moja dva životna kompasa, mojih roditelja, zaista je umro i dio mene. Iako još uvijek žive u svakoj našoj riječi, misli, postupku, nedostaju, više no ikad u nekim važnim životnim događajima i za blagdane.
Poput vraćanja filma, izmjenjuju se svi oni lijepi trenutci i rituali koji su obilježili zajedničke blagdane, jedno sretno djetinjstvo, moje, ali i djetinjstvo moga sina. I premda se nekada čini da ih ne spominjemo dovoljno, ne postoji sretan, ali ni tužan događaj koji ne poželim podijeliti s njima. Tješi me činjenica da oni vjerojatno jesu i dalje uz nas, znaju, osjete.
Okrene se čovjek drugim roditeljima, suprugovim. Sjeti se da je život prolazan, pokušava u odnosu s njima popraviti sve, nadam se sitne, propuste koje je iz oholosti i potrebe dokazivanja svoje samostalnosti, možda čak i samodostatnosti, učinio prema svojim roditeljima.
Blagdani bez njih teški su svima koji su izgubili blisku osobu. Nositi se s boli gubitka voljenih nije nikome lako, a alati za to ne postoje, studirao netko filozofiju, teologiju, psihologiju… U trenutku gubitka dijela sebe, svi smo samo ona mala trogodišnjakinja koja je usred noći plačući pitala roditelje što će biti ako njih više ne bude.
I treba zato pustiti za blagdane i tugu u svoje srce, rasplakati se, biti sjetan. Treba priznati sebi da sa svojih 47 godina još uvijek jesmo samo nečija djeca. Treba odati počast onima od kojih smo naslijedili ne samo svoje gene, nego i stavove, putokaze, odnos prema ljudima i životu.
Pustite suzu, otvorite dušu! Neka blagdani bez njih i dalje budu blagdani s njima. Pričajte svojoj djeci, svom partneru ili prijateljima o dragim osobama koje ste izgubili.
Taj dio vas nikada neće umrijeti, tako vaši voljeni i dalje žive, vode vas i ne nestaju.