piše: Slavica Sarkotić
Taman se sinoć spremam na počinak kad stiže vijest o smrti Zlatka Saračevića.
U prvi mah čovjek ne želi povjerovati.
Ta neki dan sam ga slušala i gledala kad je na televiziji govorio o našoj rukometnoj reprezentaciji.
Kako je moguće da samo tako nestane čovjek koji je doslovce još jučer odveo svoje djevojke, rukometašice koprivničke “Podravke” do još jedne pobjede?!
Vječiti optimist Zlatko koji je uvijek vjerovao u pobjede, koji nikada nije odustajao.
Čak ni onda kad bi svi posustajali.
Bio mi je jedan od najdražih rukometaša.
Rukomet pratim još od vremena Hrvoja Horvata Cvebe, pa kasnije njegova zeta pokojnog legendarnog Iztoka Puca koji je imao petlju zabiti onaj pobjednički gol za “Zagreb” u Frankfurtu, tri sekunde prije kraja kad se samo još jednom smjelo tući na gol.
Bili su veliki prijatelji Zlatko i Iztok.
U njihovim rukama lopta je govorila srcem.
Igrao je Zlatko davno u banjalučkom “Borcu”, pa je onda otišao u Francusku.
Osvajao je medalje za bivšu državu ali i za Hrvatsku.
Za hrvatsku reprezentaciju odigrao je mnoge briljantne utakmice koje ćemo pamtiti.
Sjećam se Zlatka kad bi pojurio prema protivničkom golu i uzdigao se iznad svih, pa potom odlučno zabio lijevom rukom.
Ne znam koliko je visoko mogao skočiti ali znam da ga nitko nije mogao zaustaviti u proboju na protivnički gol.
Priuštio nam je mnoge trenutke slave i ponosa, osvajao je zlata, srebra i bronce za koje nam se činilo da jednim dijelom pripadaju i nama.
Prepoznatljiv, s obrijanom glavom koja se sjajila pod svjetlima reflektora, sportaš širokih ramena i širokog srca.
Srca koje ga je izdalo baš jučer, nakon još jedne utakmice koju je dobio.
Ovu zadnju, sa životom je izgubio.
Možda i ne bi da se nije davao sav u ono što je radio.
Ali to je odlika rijetkih, zar ne?
Da svom poslu daju cijelo srce.
Počivaj u miru, legendo!
I hvala ti za sve trenutke radosti i ponosa!