piše: Milan Rajšić
“Kiša pada, kiša pada, Srbija propada! Vjetar piri, vjetar piri, Hrvatska se širi”
Tako prije više od stotinu godina, pjevaju Krležini domobrani u dalekoj Galiciji.
***
Četiri suvremena domobrana putnika, sjede u skromnom hostelu dalekog albanskog grada Shkodra, čekajući da kiša prestane.
Niti pjevaju, niti su nesretni, niti tužni.
Nakon svega što im se desilo proteklih dana, ovo je bilo za očekivati.
Na uskršnje putovanje pod radnim naslovom: “Putevima kojima se rjeđe ide”, krenuli smo iz pravog ljeta. Temperatura dvadeset i nekoliko i vedro nebo. Prve znakove proljeća, procvjetale voćke, oblake koji promiču kao na traci, slabu rijetku kišicu, doživjeli smo već sljedećeg dana, da bi nakon par stotina kilometara, a za Uskrs, bili u snijegu dubokom preko pola metra. Jutros je monsunsko lijevanje kiše, jesenji ugođaj koji nam je nedostajao, pa da putovanje ima provedbeni naslov “Četiri godišnja doba / Bole, Vjeko, Davor i Milan/”
A dok su se proteklih pet dana smjenjivala godišnja doba, mi smo putovali kroz povijest i vrijeme.
U Banja Luci i Sarajevu bili smo s Jevrejima u slavljenju Pasaha, koji je ove godine pao u trećem tjednu travnja. O Velikom petku smo bili u Franjevačkom samostanu Kraljeva Sutjeska, s katolicima, a onda za par minuta, u obližnjem rudarskom gradu Kakanj, na iftaru.
U Jajcu, Travniku, Kaknju, Sarajevu, sandžačkoj Sijenici i Novom Pazaru, širom Kosova i sada u sjevernoj Albaniji, pridružili smo se ramazanskom slavljenju i pripremi za Bajram.
U Republici Srpskoj, na Zlatiboru i Zlataru, jednako kao i u brojnim pravoslavnim manastirima širom Sandžaka i Kosova (Sopocani, Pećka patrijašija, Visoki Dečani…), ovih dana je sve u znaku posta i priprema za pravoslavni Uskrs.
Vrhunac našega, ovaj puta “ekumenskog putovanja”, dogodio se u nedjelju, na katolički Uskrs.
U manastiru Đurđevi stupovi, koji datira iz 12. stoljeća i nalazi se na brdu i osami u prekrasnoj prirodi, na večernjoj misi, bili smo s jedne strane, nas četvorica domobrana putnika, a s druge strane pravoslavni svećenik i tri pojca, koji su samo za nas, “za društvo u ćošku kraj vrata”, skoro jedan sat molili, pjevali, citali i kadili.
A mi smo se krstili, križali, klanjali, klimali…
Kako ‘ko zna, ili kako bi Međumurci rekli:
– KI KAJ MORE, KI KAJ ČE!
Gospode pomiluj, gospode pomiluj, gospode pomiluj, gospode pomiluj …
****
Kiša još pada kao iz kabla, kante, ajmara, toliko jako da ne možemo ni do kavane.
Kiša pada, kiša pada, ništa od razgledanja grada!
Vjetar puše, vjetar puše, jakne nam se suše!
Gospode pomiluj, gospode pomiluj, gospode pomiluj, gospode pomiluj …