piše: Marija Juračić
Moram ispraviti komad iz latinskog jezika pa već nekoliko dana naglas štrebam latinske konjugacije i svih pet deklinacija, latinske izreke, pa kućom odzvanja: terra, terrae, terae… hic, haec, hoc…lupus in fabula, mens sana in corpore sano…
Pitam babu, prastaru gimnazijalku, da mi prevede izraz argumentum ad hominem, a ona istog časa izvali:
– Laprdanje. To znači laprdati. Primjerice, kada dva uvažena političara napadaju jedan drugoga teškom artiljerijom riječi, bez dokaza, bez argumenata, kada samo laprdaju o karakteru onog drugog, a ne podastiru argumente, onda oni vrše argumentum ad hominem. Ne demantiraju istinu, ne utvrđuju činjenice, ne podastiru dokaze. Samo laprdaju.
Gledam babu začuđeno jer ne pratim politiku i mislim da je baba uzela krivi primjer iz sfere u kojoj takvo ponašanje ne postoji. U sferi politike se sve odigrava logički jasno, argumentirano realnim dokazima, bez uvreda i strasti, objektivno, a sve u ime i za korist „ovog napaćenog naroda“, kako reče jedan odbjegli sportski funkcioner.
Baba vidi da mi stvar nije jasna pa je pokušava objasniti primjerom:
– To ti je kao da ja tebi kažem: “Dobila si komad jer si bila lijena i nisi učila.” A ti meni odgovoriš: “A tvoj je otac bio partizan.“
Odjednom mi se sve razjasnilo, ali i pobudilo znatiželju pa upitah:
– Baba, što je bio tvoj ćaća u Drugom svjetskom ratu?“
A baba ispali:
– Domobran!
Mislim da je tom izjavom uvela novog igrača u našu nacionalnu igru o ustašama i partizanima u kojoj je najcjenjeniji sportski rekvizit – argumentum ad hominem.