tekst i foto: Mirjana Blašković
“Čekajte, nešto sam zaboravila”, povikala je teta Slavica i otrčala natrag u kuću dok su svjetla tatinog “Folcike” osvjetljavala stazu i ogradu, a tišinu nedjeljne večeri ispunjavao tipičan zvuk spomenutog automobila.
To popodne i večer proveli smo kod rođaka “u gostima” i uvijek sam bila tužna što moram otići i prekinuti igru sa sestričnama, nakon što sam nekoliko puta pitala možemo li ostati još malo.
Teta Slavica se brzo vratila govoreći: “Ovo je za tebe! ” i pružila mi poklon umotan u bijeli papir. Sjećam se i danas tog osjećaja zahvale i iščekivanja.
Ispod prozirnog trgovačkog papira nazirale su se boje ilustracije, a pod prstima se moglo naslutiti da se radi o knjizi tvrdih korica.
U to vrijeme pokloni se nisu umatali u raznobojne, sjajne, neprozirne omote već u bijeli, poluprozirni papir. Znalo se što se poklanja, transparentno i od srca naziralo se cvijeće sa kutija bombonjera i natpisi “Samo ti” , “Volim te”.
A danas? Omot je postao važniji od samog sadržaja. Knjige nisu ni prije, a kamoli u vrijeme moderne tehnologije, bile jedan od omiljenih poklona. Knjiga je izgubila bitku, osobito kod djece. Moj sin bi me znao upozoriti kad bi išao na rođendan nekom od prijatelja da nikako opet ne kupim knjigu, a ja sam unatoč tome prekršila obećanje i već sljedeći trenutak trčala u knjižaru i tražila prikladno štivo.
Knjiga je ostala moj omiljen poklon, bilo da ga primam ili poklanjam. I ovih dana željno iščekujem pošiljku knjiga, koje sam si, nažalost, morala sama pokloniti.
Moja knjiga umotana u bijeli papir nije bila bilo kakva knjiga već “Heidi” iz “Biblioteke Vjeverica”. S omota korica smiješila se crnokosa, kovrčava djevojčica. Ne znam točno, ali čini mi se da sam jednom izbrojala da sam Heidi pročitala šest puta.
Sjećam se, jedno od tih čitanja bilo je i kad zbog gripe nisam išla u školu pa sam mogla cijeli dan ostati u krevetu i čitati.
Bilo je tu i drugih knjiga iz pomenute biblioteke koje sam obično dobivala na poklon od rođaka i prijatelja, poneku u paketima od Djeda Mraza. “Bajke braće Grimm” , “Uzbuna na Zelenom vrhu”, “Priče iz davnine”, “Strah u Ulici lipa” … stajale su složene na regalu pored knjiga koje je tata kupovao uglavnom “preko sindikata”, a dolazile su obično u kompletima, klasici domaće i svjetske književnosti.
Nezaboravni su trenutci kad bi se tata s naramkom knjiga vraćao s posla, a mama se hvatala za glavu jer na regalu više nije bilo mjesta za drugi dio kolekcije Pearl Buck, još jednu knjigu o cvijeću, najnovije izdanje alternativne medicine…
Nekoliko desetljeća kasnije ugledah ponovno “Heidi” na štandu s rabljenim knjigama, ovaj put na njemačkom. Baš kao da je mene čekala, knjiga koja je nekad davno pripadala jednoj Renate, požutjelih listova i na prvoj stranici ispisanog imena i prezimena. Namjeravam je ponovo pročitati, ovaj put na njemačkom. Znam, neće biti isto jer moja Heidi je Heidi iz “Biblioteke Vjeverica” i još uvijek živi u knjizi dobivenoj davno na poklon od tete Slavice.