Biciklom oko Italije
piše: Milan Rajšić
Boja na filmu “Putevi kojima se rijetko ide”, nije se još ni potpuno osušila, a ja sam već u novom filmu.
Ovaj put je radni naslov “Kad sveci bicikliraju”, ili “Biciklom oko Italije”.
Međimurski prijatelj, Vlatko (Kapun, naglasak na drugom slogu) priključio mi se u Krškom, spreman voziti biciklu 3500 kilometara. Dok ovo pišem, iza nas je već pokrajina Vieneto i prešli smo deltu rijeke Po, pa ušli u Emilia Romana . Iza nas je nešto manje od 400 kilometara, u kojima i nije bilo ništa spektakularno.
Ili možda…
Razvijeni sjever Italije, grad Venecija u koji nismo ni ulazili jer smo u više navrata bili, uredno obrađena polja, nebrojeni kanali i lagune prepune ptica, a među ostalima flamingosi i ibisi.
Milioni cesta i cestica, pa borba za snalaženje, izbor puta, lutanje desno-lijevo.
U nekoliko laguna, popularno zvanih i Lido, bezbrojni ribarski brodovi i brodici, tisuće ribara, desetci tisuća metara mreža i mnoštvo ribe, školjaka i rakova, toliko koliko u toku jednog dana bude u Zagrebu i Splitu.
Nisam lud da brojim kilometre. Brojim samo velike gradove.
Trst, Venecija, Ravena, Rimini, Ancona, Pescara… Posvuda pijesak, pješčane plaže, milijuni suncobrana i ležaljki, tisuće ugodnih malih restorančića duž obale, posvuda vašar taštine i zabave.
Trideset kilometara šetačkih promenada, šetnjice, fantastične biciklističke staze, uz obalu ograničen promet automobilima.
Nakon uobičajenih dječijih bolesti oko bicikla i prtljage, uključujući i čak dvije probušene gume u jednom satu, sada sve teče i klizi.
Vrijeme odlično, suho, sunčano i vjetrovito. Za sada samo jugoistočni vjetar u leđa.
Ko će znati, što je na repertoaru sutra i narednih dana.
Sedamdesetogodišnjak i dvije godine mlađi partner, za sada nemaju nikakovih većih problema, osim umora i iziritirane stražnjice.
Iza nas je u četiri dana, punih petarotina kilometara bicikliranja, prvenstveno po ravnom, ali i par sati jakih uspona.
Nastavak slijedi, odnekud sa talijanske čizme….
Ciao!
***
Da ne padne u zaborav, samo telegrafski opis druge polovice putovanja “Putevi kojima se rijetko ide”.
Monsunski pljusak u Albaniji, brzo smo smirili odličnim albanskim Skenderbeg konjakom, a onda gladni otišli na ušće rijeke Bojane, koja teče iz Skadarskog jezera u Jadran.
Odlična riblja čorba kod Miška, pa poslije toga stari grad i plaže u Ulcinju.
Težak i strm uspon, djelomično i kroz snijeg, vodi nas najprije u Cetinje, nekadašnji kraljevski grad, pa na Lovćen do Njegoševog mauzoleja.
Fantastični pogledi na Boku Kotorsku i Kotor.
Stari gradovi Tivat i Kotor prepuni su turista.
U Cavtatu nostalgija, nakon pedeset godina sam ponovo na mjestu gdje je Meštrović napravio mauzolej obitelji Rački.
U ugodnom Trebinju zbog jake kiše ne vidimo ništa, ali to nadoknadimo sirom iz mješine i kajmakom.
U Stolcu kiša i podsjećanje na ružnu skoriju povijest, kada je dio grada poravnat u ratu sa zemljom.
U Radimlju, nemamo sreće. Lijeva. Gledamo kratak film i odlazimo, govoreći sebi da ćemo se vratiti.
Dobri vjernik Vjeko, razočaran komercijalizmom u Međugorju.
Naveče se uspinjemo na Brdo ukazanja. Težak i izuzetno opasan i neugodan put. Sve završava u najboljem redu.
Dobri vjernik Vjeko, oduševljen usponom na Brdo križeva.
Pred ponoć nas nešto trese i ljulja. Bio je potres u Stolcu i Ljubuškom.
Brojni “vjernici” još u noći napuštaju Međugorje.
Napuštamo ga i mi. Najprije do rijetko obilaženog vodopada Kravice, pa dalje do imotskih jezera.
Plavo (modro), je već ušlo u turističku mašinu što melje. Šokantno Crveno je i dalje šokantno, pomalo plavo i crveno.
Na redu je Knin i kninska utvrda, pa dalje do Drvara i Titove pećine.
Noćenje u posljednjoj vukojebini.
Selo Kotor Varoš, a prije toga poduži obilazak slapova Martin brod. Rijetko poznata turistička tocka.
Posljednjeg jutra do Strbačkih bukova, pa dalje preko Bihaća i Gline.
Deset dana je proletjelo kao sjenka.
Ponovilo se.
U istom ili sličnom obliku.