stihovi i foto: Mirjana Blašković
Prekinute niti
kasnoga ljeta
u sjenu loze
su se skrile,
stidljivo trepere
na grozdu, na listu,
drhte, strepe,
nestati ne žele.
Zabljesnu toplo
u košari punoj
plodova rujnih
što mladić ih nosi,
bolećivo slute
da kraj im se bliži,
dok jutro se budi
u magli i rosi.
Prepustivši se
jeseni krotko
da ih uplete
među svoje mreže,
mirno će zgasnut’
u staroj bačvi,
šapćući da opet
u čaši vina zasjat’ žele.